Kako je refleksoterapeut jednim pokretom otkrio ljutnju koju skrivam u sebi. Nisam je uopće bila svjesna

Prije dvije godine putovala sam iz Amsterdama za Zagreb i (zbog najava o gužvama) stigla u zračnu luku puno prije polijetanja zrakoplova. Gužvi nije bilo pa sam nenadano imala lijepi komad vremena da odaberem što ću s njime. Ugledavši ponudu centra za masažu odlučila sam ući i odabrala tretman refleksoterapije. Već dugo sam se spremala to isprobati u Zagrebu, ali nikako nije ‘dolazilo na red‘. Uskoro sam se opustila u ugodnoj fotelji i u tretmanu zaista uživala. Kad je završio i ja krenula dalje, iznenadio me nevjerojatan osjećaj lakoće u stopalima - činilo se doslovno kao da hodam (ili još točnije - lebdim) po mekim oblacima. Bila sam toliko oduševljena da sam pomislila kako ću svakako kad dođem u Zagreb potražiti kontakt refleksoterapeuta Leona za kojeg već dugo znam i priuštiti si još koji ovakav tretman.

No naravno, po povratku kući me dohvatio stari žrvanj svakodnevice i zaboravila sam na ovo obećanje samoj sebi. Sve do ovog proljeća kad sam u zamahu čvrste odluke da konačno napravim neke stvari koje si želim nazvala Leona i naručila se na refleksoterapiju. I toliko mi se svidjelo da evo do danas redovito odlazim na svoj termin dva puta mjesečno. A zašto vam uopće sve ovo pišem? Jer sam upravo danas bila na tretmanu i tamo mi se dogodio jedan uvid kojega želim s vama podijeliti.

Dan bez moranja

Tretiranje različitih refleksnih točaka na stopalima izaziva zaista zanimljive senzacije, jer su sve te točke povezane s mnogim organima u našem tijelu. Pa mi tako pritisak na jedan prst izazove mali ubod u kuku, pritisak na korijen palca pokrene energiju u vratu, a dijelovi oko skočnog zgloba me pak uvijek jako zabole. „To je žuč.“ - rekao mi je već više puta terapeut i objasnio da se u jetri i žuči skuplja ljutnja koju potiskujemo i zato odgovarajući dijelovi na stopalu bole.

Razumjela sam to, ali nisam kroz ove mjesece nikako mogla dokučiti kakvu ja to potisnutu ljutnju držim u svojem tijelu. Zadovoljna sam svojim životom, svojim poslom, imam divnu obitelj i nemam oko sebe ljude koji bi me ljutili... A ipak, počela sam zapažati da u prometu, dok sam sama u automobilu, u nekim situacijama ljutnja zaista snažno izbije na površinu. Što znači da je stvarno negdje u meni pospremljena, inače ne bi tražila ventil-mjesto gdje se može izraziti.

Kako se moj refleksoterapeut voli i našaliti, danas mi je kad smo došli do te bolne žuč-točke ispod zgloba objasnio ovako: „To je Žućko. Pas Žućko koji živi u kućici i još je zavezan lancem pa se jako ljuti zbog toga.“ Iako me nasmijala, ta slika psa, kućice i lanca bila je toliko živa da mi je odjednom dala vrlo jasan odgovor - znam kakvu ja to ljutnju potiskujem u sebi! Moj žrvanj svakodnevice s vječnim dugačkim to-do listama je baš poput kućice i lanca - kao da me drži prikovanom uz obveze, ne dajući mi da se otrgnem i svakodnevno radim stvari koje bi moje srce istinski voljelo raditi - primjerice da imam spontani dan bez ikakvih moranja, da imam sate u kojima se mogu prepustiti kreativnosti, da imam sebe za sebe. Moja je kućica sazdana od ciglica na kojima piše ‘moram‘, a lanac je iskovan od osjećaja krivnje ako sve te obveze ne napravim, pa makar ja nikad ne došla na red. Postoje dani i periodi kad se udaljim od kućice i uživam, ali me taj lanac uvijek nastoji povući natrag u stare obrasce. Iako ostvarujem mnoge (pa i vrlo nevjerojatne) želje, kućica me stalno vuče u stare naučene prioritete (koji su snažni i u kolektivnoj svijesti). A među starim obrascima je i uvjerenje da se nemam pravo zbog toga ljutiti, pa sam tu ljutnju potiskivala.

Imate li i vi svoju kućicu?

Ona može biti životna zona na koju ste se ograničili ili pak ‘kućica‘ u koju sebe stavljate, a može biti i vaša zona komfora ili pak domet do kojega si dopuštate dosegnuti. Možda imate i svoj lanac koji vam ne da da radite nešto što biste voljeli raditi ili da postanete nešto što biste željeli postati, jer vas stalno vuče natrag u staro i dobro poznato? Lanac je najčešće sastavljen od usađenih uvjerenja koja vam ne daju da se oslobodite navika koje vas sputavaju.

No sljedeća jasna slika koja mi je došla vezana uz ovo bila je ta da je svatko od nas graditelj svoje pasje kućice i da sami kreiramo svoj lanac. Sami smo se tamo pospremili i sputali. Najčešće nesvjesno.

Ako ste se i vi prepoznali u ovome, što vam je sada s time učiniti? Dolazi mi jedna ideja kao prijedlog kojega ću i sama primijeniti - kad jasno osjetite od čega su napravljeni vaša kućica i lanac, svaki dan nekoliko minuta zamišljajte kako razgrađujete tu kućicu koja vas ograničava i zatim se oslobađate lanca koji vas sputava. Jasne vizualne slike i simbolika snažno utječu na našu podsvijest. Privikavajte se pri tom i sve više usvajajte osjećaj u svojem tijelu da postajete sve slobodniji kreirati svaki dan prema vodstvu svog srca.