Isplati se riskirati! Nakon 20 godina napustila sam siguran posao i našla onaj od kojeg mi duša pjeva

Iako sam se pred punih deset godina prestala baviti arhitekturom, i dalje se družim sa svojim prijateljicama arhitekticama, koje još uvijek imaju svoje arhitektonske urede. Nađemo se na kavi, večeri, igramo badminton, provedemo zajedno dio ljeta. I tako smo neku večer nas pet čavrljale i uživale u (konačno) pravoj ljetnoj atmosferi na terasi jednog kafića. Među ostalim, došla je na red i tema posla i pitanje što je za mene bilo presudno da sam odlučila promijeniti zanimanje. Zbog čega više nisam željela biti arhitektica?

Ono što sam im opisala vjerujem da će biti korisno i za sve vas - da i sebi postavite takvo pitanje. A pitanje je: koje dijelove vaše ličnosti upotrebljavate na svom poslu? Što taj posao izvlači iz vas? Koje uloge kroz njega stalno isponova morate igrati? I je li to ono što želite?

Nisam uopće željela biti šefica

U dvadeset godina bavljenja arhitekturom (koja me radovala prvenstveno zbog kreativne strane i užitka kad svoj projekt vidiš izgrađen) moje najčešće svakodnevne uloge bile su šefica zaposlenicima, osoba odgovorna investitoru za sve dijelove projekta i arhitektonski nadzornik na gradilištu.

No izvukla sam iz svoje lepeze osobnosti one dijelove ličnosti koji su bili potrebni za sve te uloge, iako me nije ni veselilo ni ispunjavalo svakodnevno upotrebljavati upravo te aspekte sebe. Posao je zahtijevao da budem ona koja raspodjeljuje zadatke i kontrolira provedeno, ona koja traži i pronalazi greške u nacrtima (da bi se ispravile i da neka kriva kota ne ode u izvedbu) i ona koja je vrlo oštra prema radnicima na gradilištu, kako bi savjesno napravili svoj posao (mekoća tu jednostavno nije prolazila, na gradilištu sam jednostavno morala biti "baba roga"). I sve to mi se nije sviđalo. Duboko u duši nisam uopće željela biti šefica, niti picajzla koja traži greške, niti bauk na gradilištu. Iako samoj sebi to dugo nisam htjela priznati, sve su me te uloge iscrpljivale, a onaj lijepi kreativni dio nije bio dovoljan da to uravnoteži.

Pa sam si dopustila sanjati o tome da postoji neki drugačiji posao koji me čeka, posao u kojem bi moja duša doslovno pjevala. Dopustila sam si o tome maštati, bez obzira na to što me um razuvjeravao, tvrdeći da sam se školovala za arhitekticu, da imam uhodan biro, da se zanimanje ne može samo tako promijeniti.

A može. I tako ja evo već deset godina radim posao od kojega moja duša doslovno cvrkuće. Uloge koje sada igram potpuno su drugačije i izvlače sasvim druge dijelove moje ličnosti na površinu. Sada sam učiteljica i savjetnica i uživam biti podrška, poticaj, primjer, netko tko vam pomaže ostvariti vaše snove. I ovaj je posao kreativan - sama osmišljavam svoje radionice, pišem kolumne, knjige. Živim na način za koji me moj um uvjeravao da je nemoguć, živim točno onako kako je moje srce žudjelo. I dajem svijetu prvenstveno one dijelove ličnosti koje kod sebe najviše volim i za koje vjerujem da su svijetu najpotrebnije.

Pronađite okruženje u kojem ćete moći biti najbolje od sebe

Evo, jučer sam bila jedan od predavača na Sensa danu u Maksimiru i kad se na kraju radionice cijela publika popela na pozornicu i zajedno smo plesali to je bilo to - moje je istinsko mjesto i uloga da što više ljudi potaknem da kroz svoj život - radosno plešu!

Pa sada i vas molim da se za svoj posao upitate:

• Koje dijelove ličnosti biste više željeli upotrebljavati?

• Zbog čega ste ovdje? Što je ono najvrjednije u vama što biste željeli dati svijetu?

• Možete li to postići unutar svog sadašnjeg posla?

• Kroz koji i kakav posao bi to najviše moglo doći do izražaja?

Pronađite okruženje u kojem ćete moći biti najbolje od sebe! Da, moguće je.

Raspored Sanjinih radionica uvijek možete pronaći OVDJE.