I ne znate za što ste sve sposobni - u kratkom vremenu sve možete preokrenuti na bolje!

Ovaj put vam żelim nešto napisati o svom bratu Vanji. Otkako je naš otac pred nešto više od mjesec dana preminuo, Vanja se preselio k nama pa sada živi u našoj kući. Ima 52 godine.

Već sam vam pisala kako moj brat, zbog greške u porođajnom postupku u kojem mu je mozak ostao bez kisika, od rođenja ima mentalnu i fizičku retardaciju. On sve zna i razumije, ali ne može se sam brinuti o sebi - potrebna mu je pomoć da ustane, obuče se, hoda, pojede. Potrebno ga je hraniti miksanom hranom, voditi ga u kupaonu, kupati. Ništa to ne može sam. Ne zna žvakati, a govori na svoj specifičan način.

Kako je na nogama nestabilan, boji se sam hodati, a pogotovo je imao snažan strah od stepenica. Kad bi se našao čak i pred samo dvije stepenice, svi mišići bi mu se zgrčili i ukočili, uhvatila bi ga panika i bilo ga je teško tako ukočenoga i pomaknuti. Taj se strah s godinama samo povećavao.

U kući mojih roditelja poštovali su Vanjine strahove. Ako je trebalo nekamo ići, uvijek se postavljalo pitanje: "Ima li tamo stepenica?" Pa su se sva takva mjesta izbjegavala.

No ja imam potpuno drugačiji odnos prema strahovima. Ne zanimaju me. Ne bavim se njima. Ne slušam ih i ne poštujem.

Linija manjeg otpora

U našoj su kući spavaće sobe na katu pa je prvoga dana kad nam se Vanja doselio bilo veliko pitanje kako ćemo ga popeti na kat. Okupila se cijela obitelj pa smo oba sina i ja zajedničkim snagama pokušavali zajedno s Vanjom savladati stepenicu po stepenicu. Bio je to mukotrpan posao, uz isprobavanje različitih pristupa i načina. I trebalo je nama troje punih 25 minuta da ga uspijemo popeti na kat. Kad smo konačno uspjeli, unaprijed nam je bilo muka od pomisli da će sutra pak trebati silaziti.

Na očevom ispraćaju mnogi su nam prijatelji i rodbina savjetovali da na stepenice ugradimo pomičnu električnu sjedalicu. To je bio praktičan prijedlog, no ići u tom smjeru značilo bi - poštovati Vanjine strahove i dopustiti im da upravljaju našim postupcima. Zaključila sam da ne želim da naš pristup bude linija manjeg otpora, nego da je važno usmjeriti se na to da Vanja prevlada svoje strahove.

Pa sam počela primjenjivati sve što mi je padalo na pamet - kuckala sam s njime „tapkanje“ protiv strahova, objašnjavala mu da je siguran kad se drži za rukohvat s jedne i za moju ruku s druge strane, navodila ga da počne pjevati svaki puta kad se ukoči (i to bi ga zaista uvijek opustilo). No najvažnije od svega - nisam se bavila njegovim strahovima. Kad bi mi počeo objašnjavati da se boji, rekla bih mu:“Vavo, tvoji strahovi mene uopće ne zanimaju, mene zanima kako da se ti i ja što lakše i opuštenije popnemo uz ove stepenice. Pa hajdemo se time pozabaviti!“ A kad bi rekao „Ne mogu“, podsjetila bih ga na emisiju Život na vagi koju je volio gledati:“Što kaže trener kandidatima kad oni tvrde da nešto ne mogu?“ Vanja se nasmijao pa je i on počeo sam sebe bodriti glasnim „Ja to mogu!“

Strpljivo, dan po dan, išlo nam je sve bolje i bolje i evo - suprug nam je jučer izmjerio vrijeme - popeli smo se uz stepenice za minutu i deset sekundi! Ležerno i opušteno. Zaista sam ponosna na svog brata i zadivljena brzinom kojom su promjene moguće!

Ovom vam pričom zapravo želim reći da, baš kao i Vanja, i svi mi imamo neke granice na koje smo se navikli i imamo uvjerenja o tome što možemo, a što ne možemo. A neki od vas sigurno misle i da su prestari da bi nešto veliko promijenili. No ovaj primjer vam pokazuje da je nešto što je više od pedeset godina bilo duboko ukorijenjeno, moguće u samo mjesec dana potpuno preokrenuti! Da je moguće postati drugačiji, savladati novu vještinu, otpustiti čak i najsnažnije strahove. U samo mjesec dana svakodnevnog truda u novom smjeru možete i vi postati sasvim drugačija osoba!

Tko zna za što ste sve sposobni. Ne dopustite si da vjerujete starim navikama, niti starim strahovima. A ni starim uvjerenjima o tome što je moguće. Ne birajte linije manjeg otpora. Odlučite što je to što želite postići, isprobavajte načine i pristupe, budite uporni svaki dan i - samo će vam nebo biti granica!

A Vanji je sada već dosta dobro krenulo i jutarnje oblačenje:)

Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.