Darujte si avanturu i osjetite uzbuđenje koje ste davno zaboravili!

Jedan dječačić se pokušava popeti na tobogan koji izgleda nedostižno visok i u njegovim očima se iščitava uzbuđenje i odlučnost, sav se unio u savladavanje tog izazovnog uspona. Za to vrijeme djevojčica koja se ljulja na ljuljačci pokušava doseći najveću visinu na obje strane, vrišteći kod svakog trzaja ljuljačke kad dosegne najvišu točku.

Sjećam se tog osjećaja – škakljanja u trbuhu i osjećaja avanture kojeg je prepuno svako djetinjstvo. Trebalo je otkriti i isprobati toliko stvari, toliko toga osvojiti i savladati. Osjećaj avanture bio je izuzetno čest. Dozivam u sjećanje svoj prvi „veliki“ bicikl – Pony koji sam dobila za sedmi rođendan i silno uzbuđenje svladavanja vožnje bez pomoćnih kotača. Kakva je to bila radost! Zatim mi u sjećanje dolazi ovladavanje skakanja u more s rive u Žurkovu – prvo sam se odvažila skočiti s perajama i maskom pa zatim bez njih, a kad sam prvi puta uspjela skočiti na glavu, bila sam samoj sebi najvažnija na svijetu!

Ponovo mladi, ponovo djeca

Meni se čini da nam u našem uobičajenom svakodnevnom, „civiliziranom“ načinu života kronično nedostaje taj osjećaj avanture! Svi smo okruženi stvarima koje su nam poznate i predvidive, njima smo često i pretrpani pa umjesto uzbuđenja i avanture najčešće osjećamo samo stres. A osjećaj avanture nas budi i čini živima, on je i nama odraslima, važan i potreban! Zato vrijeme odmora treba iskoristiti da barem u nekom trenutku ponovo osjetimo ono uzbuđenje nalik djetinjstvu, onu čistu radost i ushićenje! Skočite sa stijene u more, popnite se na neki vrh, poletite paraglide-om!

Sjećam se jednog takvog uzbuđenja koje sam si priuštila ne tako davno, na ATL konferenciji u Norveškoj.

U okviru timske igre koju su nam organizatori priredili trebalo se spustiti niz zip-line na skijaškoj skakaonici Homenkolen (na mjestu gdje se zimi održavaju skijaški skokovi, postavljena je žica koja se oštro i strmo spušta s vrha skakaonice u podnožje). Naravno, ja sam digla ruku za taj zadatak!

Kad sam se popela na početnu poziciju, pogled s vrha bio je zaista zadivljujuć – na čitav prelijepi zaljev grada Osla s mnoštvom otoka i sve planine u njegovom zaleđu.

Bilo ih je puno. Od "Da li mi ovo baš treba?“, preko „Što se događa ako ruke popuste?“ pa do proučavanja koliko cijeli sistem izgleda siguran. S druge strane javljalo se uzbuđenje, unutarnje titranje od ideje da ja uskoro dolazim na red i lagani nemir pri potpisivanju papira da to radim na vlastitu odgovornost.

Uzbuđenje, ali bez straha

Promatrala sam ljude koji su se spuštali prije mene, neki puni adrenalinskog gušta, neki u totalnoj panici. A onda je došao red na mene. Sjela sam na malu drvenu dasku, doslovno na rubu ambisa, dobro osigurana raznim remenjem i kacigom i uhvatila se za držače. „Bojite li se?“ Upitao je čovjek koji priprema spuštače. „Ne, uopće.“ - rekla sam i shvatila da u meni stvarno više nema ni trunke straha, samo iščekivanje da konačno osjetim tu avanturu.

Foto: Sanja Plavljanić-Širola

„Bojite li se?“ Upitao je čovjek koji priprema spuštače. „Ne, uopće.“ - rekla sam i shvatila da u meni stvarno više nema ni trunke straha.

Gurnuo me i ja sam poletjela.

S velikim užitkom sam upijala tih nekoliko predivnih minuta slobode, brzine, lakoće, ushićenja, djetinje radosti... Spustila sam se sa širokim osmjehom na licu i u srcu.

Kad god se odlučim na neku takvu avanturu, radost me drži još danima! To me uvijek potpuno probudi i vrati u djetinjstvo. I zato i vas potičem – odvažite se na avanturu, poklonite si to uzbuđenje!