Budite uporni, nagrada je uvijek bolja nego što možete zamisliti!

Ove tjedne najviše volim zato što se osjećam ponovno povezana s prirodom, osjećam se kao u djetinjstvu dok s maskom na licu izranjam školjke ili se penjem po stijenovitim obroncima.

Jučer smo se usidrili na Velikom Kornatu. Kad je sunce krenulo prema zalazu, prijateljica Bojana i ja odlučile smo se popeti na jedan od vrhova otoka, dok je ostatak društva ostao u uvali.

Svijet oko nas

Nije bilo staza – samo kamen i makija. Stijene boje bijele kave ili sive, mnoge nazubljene višestoljetnim ispiranjem kiša, neke strme, neke klimave, a nas se dvije, poput koza, stale verati prema vrhu. Grabim velikim koracima, ponekad se uhvatim i rukama, oko procjenjuje svaki slijedeći korak i pokret, baš kao nekad u djetinjstvu, kad sam ljetovala u mom dragom Lukovu. Zastajem da dođem do daha i osvrćem se oko sebe. Pogled pada unatrag prema dolje, na zaljev, barke i more koje se ljeska u toplim bojama zalazećeg sunca. U nosnicama miris smilja i divlje kadulje. Saginjem se da uberem nekoliko listića, prinosim ih nosu i uživam u zamamnom mirisu najprirodnijeg eteričnog ulja.

Bojana također zastane, pružim joj kadulju da je pomiriše, a zatim obje ponovo krenemo grabiti prema vrhu, svaka odabirući svoj put.

Poneki kamen se pomakne, poneki zakotrlja, ali obje ih vješto preskačemo. Kod takvog je penjanja važna potpuna prisutnost i usredotočenost na svaki pokret – svim čulima se usmjeriš na svoj put koji se kreira pred tobom.

Put prema vrhu

Na maloj zaravni ponovo zastanemo. „Slušaj“- kaže Bojana - „poslušaj ovu tišinu“. I obje potpuno zašutimo. Apsolutna tišina, ne čuje se baš ništa – svaki listić miruje, zrak miruje, čitav otok je sasvim nijem. Kakva dragocjena tišina! U njoj kao da čujem zvuk s unutarnje strane svojih ušiju. Slušam tišinu i beskrajno joj se divim.

Nastavljamo dalje – još malo je do vrha. Prelazimo preko težeg dijela – stijene su strmije, oštrije i izazovnije. Ali i njih uspijevamo savladati i evo nas – na samom vrhu!

Stajem čvrsto na najviši kamen i oduševljena sam. Nagrada je predivna – pogled koji oduzima dah. Na koju god da stranu pogledam, u smiraju sunca ocrtava se mnoštvo otoka, a na svakoj strani igra svjetla i boja je drugačija. Veliki Kornat vijugavo se lomi u daljinu, ravno prema suncu koje u ovom trenutku obasjava nebo i nježne oblake svim nijansama žute i narančaste. Ovdje je odjednom vjetrovito i vjetar mi raznosi kosu i nježno fijuče oko ušiju. Obožavam taj osjećaj. Osjećam se kao na vrhu svijeta.

Snimila: Sanja Plavljanić-Širola

Putem je važno i zastati i uživati u malim radostima – mirisima, pogledu, tišini. Šteta bi bilo samo gledati u svoj put i propustiti ta mala veselja. A kad dođete na svoj vrh, uvijek će vas iznenaditi dodatna ljepota – veća i ljepša od onoga što ste zamišljali.

Istrajnost u vlastitom izboru

Ponovo mi pada na pamet paralela sa životom. Neki uvijek odabiru ostati u sigurnoj luci, na poznatom mjestu, dok se drugi odlučuju penjati do svojih ciljeva. A kad tako odlučno krenete prema nekom svom vrhu koji vam je važan, možete kreirati svoj vlastiti put, nije važno stanete li baš na ovu ili onu stijenu, bitno je da ste usredotočeni na svoje korake i usmjereni prema svom „vrhu“. I da uporno idete naprijed, da ne odustanete kad se zadišete ili kad pred samim odredištem, stijene postanu strme i oštre.

Upravo je tako i sa svim zamislima koje želite ostvariti – važno se prema njima hrabro i odlučno kretati i držati ih stalno u svom fokusu, uživajući pri tom u čitavom putovanju. A kad ih ostvarite, imat ćete jednu sasvim novu i puno širu perspektivu (i dobit ćete tada volju za neke veće, još ljepše i smionije želje).