Budite sretni i zahvalni na svemu što imate, ali...

Moram priznati da mi je uvijek zanimljivo tražiti dodatna značenja, "drugu stranu medalje" ili skrivene aspekte nekog pojma, uvjerenja ili stava.

Pa sam tako nedavno razmišljala o općeraširenoj tezi da je važno biti zahvalan za sve što imamo. To je prekrasan stav i apsolutno ga podržavam. I ja također mislim da je izuzetno važno biti usmjeren na sve što je u našem životu lijepo i dobro, umjesto na ono što nam se ne sviđa. Jer ćeš u takvoj energiji i s takvim ugodnim osjećajima puno lakše rješavati i probleme kad se pojave. Dok god si svjestan svega dobroga što imaš u životu, problemi te ne mogu "uvući u svoje kolo" - rješavaš ih, ali te ne preplave.

A u svakom trenutku zapravo ima jako puno toga na čemu možemo biti zahvalni.

Vrsta ograničavajuće zahvalnosti

E sad, mene je zaintrigirala druga strana ovog stava. Naime, ponekad se uvjerimo kako je to što imamo toliko dobro da to nikako ne bismo smjeli izgubiti, iskreno vjerujemo da ne postoji ništa bolje i da smo "uhvatili Boga za bradu" što upravo to imamo. I što se onda događa - takav stav nas može držati zarobljenima na istom mjestu! Ne dozvoljava nam da se pomaknemo i uopće dopustimo da bi moglo postojati i nešto još bolje. Ili pak toj prednosti za koju smo zahvalni dajemo toliku važnost da mislimo da bez toga ne bismo mogli ili pak da smo "ulovili" jedino mjesto na svijetu na kojem tako nešto postoji.

Primjerice, živiš u zgradi koja u prizemlju ima mali dućan. Stan ti je za obitelj već premalen, ali ta fantastična prednost da u svako doba dana možeš samo sići i kupiti što ti zatreba drži te i dalje tu. Jer vjeruješ da takvu blagodat nigdje drugdje nećeš naći. Beskrajno zahvalan i u osjećaju da si car, stišćeš se u malom stanu.

Sjećam se jednog primjera iz doba dok sam još imala projektni ured. Jedna zaposlenica koja je kod mene radila sedam godina bila je sjajna. Smatrala sam je savršenom - bila je pouzdana, crtala sve na vrijeme, uvijek dolazila na posao... Bila sam jako zahvalna što je imam. U jednom je trenutku dobila poslovnu ponudu da ona vodi jedan biro i najavila mi je odlazak. Morala sam naći nekog novog za njeno mjesto, a bila sam uvjerena da ću teško pronaći ikog i blizu toliko fantastičnog. A onda - pojavila se nova zaposlenica i dok mi je pričala o sebi, moje oči su se sve više širile u nevjerici - ova je žena na prethodnom poslu radila upravo na vrsti objekata za kakve smo mi tada dobili narudžbe, znala je raditi i crtati sve - od projekata, preko planova oplate do troškovnika i papirologije za dozvole, bilo joj je jednako drago da joj dadem da nešto projektira ili da samo iscrtava... Primila sam je i uskoro sam shvatila da postoji zaposlenica koja je još bolja nego sam uopće mogla i zamisliti. Ja je sama nikada ne bih bila potražila - jer sam bila uvjerena da je ono što sam imala najbolje što se uopće može imati!

Ova vrsta ograničavajuće zahvalnosti se najčešće izražava upravo u poslu. Znam puno ljudi koji rade na radnom mjestu s kojim uopće nisu zadovoljni, ali si svaki puta kažu:"Zahvalna sam što uopće imam radno mjesto!" ili pak "Trebam biti zahvalna što ne moram raditi vikendom!" ili "Posao mi je grozan, ali zahvalna sam što tamo imam prijateljicu pa me svaki dan raduje što popričamo za vrijeme pauze."

Nešto bolje

Da, želim ponoviti, ovo je zaista ispravan životni stav - pronaći u svemu onaj dio koji je dobar! Ali jako, jako je važno da vas taj stav ne zaslijepi - da se ne dogodi da zbog male stvari koja je dobra i ne pokušavate promijeniti veliku koja vas uopće ne usrećuje. Važno je da sami sebi otvorite vidike da POSTOJI nešto što je još bolje, nešto što ima i velike i male prednosti, nešto što je savršeno za vas.

Da, budite sretni i zahvalni za sve što imate, ali si dopustite posegnuti za onim što istinski želite.