‘Znam da ovako nije dobro, ali više nemam snage pokušavati.‘ Zašto ostajemo u situacijama koje nas čine nesretnima?

Zašto ponekad ostajemo u odnosima koji nas čine nesretnima, na poslovima koji nas iscrpljuju ili u životnim situacijama za koje znamo da bismo ih željeli promijeniti? Ne, nije uvijek riječ o strahu od promjene ili nedostatku hrabrosti. Ponekad smo jednostavno toliko puta pokušali nešto promijeniti, a pritom se razočarali da smo prestali vjerovati kako išta ovisi o nama. To je osjećaj koji često prepoznajem u razgovorima s klijentima. Znaju što ih boli, mogu prepoznati što im više ne odgovara, ali teško pronalaze vjeru da bi moglo biti drukčije. U psihologiji se takav obrazac naziva naučena bespomoćnost, odnosno stanje u kojem nakon ponovljenih iskustava gubitka kontrole počinjemo vjerovati da naši postupci neće ništa promijeniti. S vremenom prestajemo pokušavati, čak i kada se pojavi mogućnost za promjenu. Ne zato što nam nije stalo, nego zato što smo izgubili očekivanje da naš trud može donijeti nešto dobro.

Kad naši pokušaji izgube smisao

Naučena bespomoćnost često se razvija polako i tiho, kroz niz iskustava u kojima iznova pokušavamo nešto promijeniti, ali se ništa bitno ne mijenja. S vremenom počinjemo sumnjati u to ima li naš trud uopće smisla. Primjerice, osoba koja u partnerskom odnosu više puta pokušava razgovarati o onome što je boli, ali nailazi na šutnju, odbacivanje ili umanjivanje svojih osjećaja, može postupno prestati govoriti o onome što joj je važno. Ne zato što je prestalo boljeti ili zato što više nema potreba, nego zato što je izgubila vjeru da će je netko čuti i da se išta može promijeniti.

Takva uvjerenja ponekad počinju nastajati još u djetinjstvu. Ako dijete odrasta uz nepredvidive reakcije roditelja, ako se njegove potrebe često zanemaruju ili se njegovo mišljenje ne uvažava, može zaključiti da je sigurnije šutjeti, povlačiti se i prilagođavati drugima nego pokušavati izboriti se za sebe. U okolnostima u kojima nema mnogo mogućnosti utjecaja, takva prilagodba može mu pomoći da se osjeća sigurnije. No ono što je nekoć bio način nošenja s teškom situacijom u odrasloj dobi može ograničavati bliskost, otežavati postavljanje granica i navesti osobu da odustane od promjene čak i onda kada za nju postoji prostor. Ipak, ne razvija svatko tko je imao teško djetinjstvo naučenu bespomoćnost, niti ona uvijek proizlazi iz ranih iskustava. Način na koji se nosimo s današnjim izazovima oblikuju i kasniji odnosi, životne okolnosti i podrška koju imamo. Ono što smo tijekom života naučili o sebi i vlastitom utjecaju na svijet može biti snažno, ali ne mora biti nepromjenjivo.

Nije riječ o lijenosti ni nedostatku volje

Izvana naučena bespomoćnost može izgledati kao pasivnost, neodlučnost ili nedostatak inicijative. Netko sa strane možda će se zapitati zašto osoba ne ode iz odnosa u kojem nije sretna, ne potraži drugi posao ili se napokon ne zauzme za sebe. No takva pitanja često zanemaruju ono što se događa iznutra.

Kada dugo vjerujemo da nemamo utjecaj na vlastiti život, promjena nam više ne izgleda kao prilika, nego kao još jedan mogući neuspjeh. Možemo željeti drukčiji život, a istodobno se bojati da će svaki pokušaj završiti razočaranjem. Ponekad nam se čini sigurnijim ostati u poznatoj, iako bolnoj situaciji, nego riskirati nešto novo.

Važno je razumjeti da naučena bespomoćnost nije karakterna mana ni dokaz slabosti. Može biti posljedica dugotrajnog suočavanja sa situacijama u kojima osoba nije imala dovoljno utjecaja ili podrške. Istodobno, ne treba svaku teškoću s promjenom tumačiti na taj način. Ponekad su prepreke stvarne, a osobi su za promjenu potrebni bolji uvjeti, sigurnost ili konkretna pomoć.

Kada prošlost počne određivati budućnost

S vremenom ono što smo doživjeli, neka negativna iskustva, možemo početi očekivati i u situacijama koje nisu nužno iste. Ako smo više puta bili povrijeđeni u odnosima, možemo zaključiti da se nikome ne možemo otvoriti. Ako su naši pokušaji završavali neuspjehom, možemo povjerovati da nismo sposobni uspjeti. Prošla iskustva tako postaju svojevrsno pravilo prema kojem tumačimo sebe i svijet oko sebe. Upravo zato ovaj obrazac može biti teško promijeniti. Ako unaprijed očekujemo da naš trud neće imati smisla, sve ćemo rjeđe pokušavati. Zbog toga ćemo imati manje prilika doživjeti nešto drukčije, a izostanak novih iskustava dodatno će učvrstiti uvjerenje da promjena nije moguća. Tako nastaje začarani krug u kojem očekivanje neuspjeha postupno sužava prostor za djelovanje. Stoga je korisno malo zastati i zapitati se prepoznajem li ja takav obrazac i u vlastitom životu.

• Odustajem li od nečega što mi je važno jer sam unaprijed uvjeren/a da se ništa neće promijeniti?
• Prešućujem li svoje potrebe ili se prilagođavam drugima zato što očekujem da me neće čuti, razumjeti ili prihvatiti?

Ova pitanja nisu test niti znače da svatko tko se u njima prepozna doživljava naučenu bespomoćnost. No mogu nam pomoći da bolje razumijemo vlastite reakcije i prepoznamo trenutke u kojima nas prošla iskustva sprječavaju da vidimo mogućnosti koje danas imamo.

Kako ponovno pronaći osjećaj – "da, mogu ja to"!

Promjena ne počinje velikim odlukama ni uvjeravanjem sebe da možemo sve ako se dovoljno potrudimo. Počinje razumijevanjem vlastitih iskustava i prepoznavanjem onoga na što ipak možemo utjecati. Cilj nije kontrolirati sve što nam se događa, nego postupno vratiti osjećaj da možemo birati, djelovati i zauzimati se za sebe. To počinje malim, konkretnim koracima: izricanjem potreba koje smo dugo prešućivali, postavljanjem granica, traženjem pomoći ili pokušajem nečega što smo odgađali iz straha od neuspjeha. Neće svaki pokušaj donijeti željeni rezultat, ali neuspjeh ne znači da smo nemoćni. Važno je prepoznati i da neke prepreke nisu samo u našim uvjerenjima, nego i u stvarnim okolnostima koje zahtijevaju podršku ili promjenu okruženja.

Ako godinama ponavljamo iste obrasce, jako ih je teško promijeniti bez podrške. Razgovor sa stručnom osobom može nam pomoći da bolje razumijemo vlastita iskustva, preispitamo uvjerenja koja nas ograničavaju i otkrijemo nove načine suočavanja. Ne zato što s nama nešto nije u redu, nego zato što promjena postaje lakša kada u njoj nismo sami. Prošlost nas je možda naučila da odustanemo, ali ne mora nas zauvijek određivati. Ne moramo odmah vjerovati da možemo uspjeti. Dovoljno je da si pružimo priliku pokušati.

Ne moramo odmah vjerovati da je sve moguće

Izlazak iz naučene bespomoćnosti ne znači da ćemo odjednom postati sigurni u sebe ili da ćemo moći kontrolirati sve što nam se događa. Život će i dalje donositi razočaranja, prepreke i situacije na koje ne možemo utjecati. Promjena počinje kada prestanemo svako teško iskustvo doživljavati kao potvrdu vlastite nemoći i počnemo ostavljati prostor za drukčiji ishod.

Ponekad ne odustajemo zato što ne želimo bolji život, nego zato što smo naučili sumnjati u to da ga možemo imati. A ponekad se ne bojimo samo ponovnog neuspjeha, nego i onoga što bismo mogli izgubiti ako se usudimo nešto promijeniti. Čak i kada nas ono što poznajemo čini nesretnima, pruža nam određenu sigurnost.

I ostajanje na mjestu ima svoju cijenu, jer dok čekamo da strah nestane, da budemo potpuno sigurni ili da napokon dobijemo potvrdu da ćemo uspjeti, možemo propustiti prilike da otkrijemo što je sve ipak u našoj moći.

Za prvi korak nije potrebna potpuna sigurnost, kao ni odsutnost straha. Ponekad je dovoljno zapitati se: što bih učinio ili učinila kada bih malo više vjerovao ili vjerovala da imam pravo pokušati?

Možda taj korak neće odmah promijeniti naše okolnosti niti donijeti željeni rezultat. Ipak, može promijeniti način na koji gledamo sebe i vlastite mogućnosti. Svaki put kada izrazimo svoje potrebe, postavimo granicu, zatražimo pomoć ili pokušamo nešto što smo dosad smatrali nedostižnim, otvaramo prostor za novo iskustvo. Tako postupno otkrivamo da naša prošlost ne mora unaprijed određivati našu budućnost.

Možda danas još ne vidimo sve mogućnosti koje su pred nama, ali to ne znači da ih nema. Pa umjesto da unaprijed zaključimo kako ništa ne možemo promijeniti, možemo početi od onoga što nam je dostupno. Jedna odluka, jedan pokušaj ili jedan korak kojim se zauzmemo za sebe možda neće promijeniti sve, ali može biti početak promjene. Ponekad ponovno počinjemo vjerovati u sebe tek kada se odvažimo nešto pokušati.

Mirella Rasic Paolini

klinička hipnoterapeutkinja | Psihosomatika i holistički pristup mentalnom zdravlju