Život ne bi trebao biti izbor između koje dijelove sebe nahraniti, a koje ostaviti gladnima...

Kažu da postoji taj jedan svijet… Svijet u kojem se čuda događaju. U kojem je sve moguće. Kažu da je jako dalek, ponosit, da nas gleda pomalo s visoka, onako poput strogog učitelja preko okvira svojih naočala i mrmlja si u bradu. Kima niječno glavom, odmahuje rukom, uzdiše. Kažu da je usamljen, da ga rijetko tko posjećuje iako navodno zauzvrat nudi ostvarenje snova, onih najdubljih čežnji koje snivaju negdje duboko zakopani u ljudskom srcu.

Kažu da ga nerijetko prozivaju, optužuju za davanje lažnih nada, kažu da bi trebao biti razumniji. Realističniji. Da se ne bi trebao tako lako dati zavesti, podleći zavodljivim čarima jednog sasvim običnog organa koji je zbog svojih stalnih i neumornih otkucaja umislio da može apsolutno sve.

Učili su nas da je život težak

Govore nam da nam nije potreban. Da se sasvim pristojno da živjeti i bez njega, da je nepouzdan, prevrtljiv, nesiguran, nestalan. Da je onaj svijet koji imamo dovoljan. Onaj u kojem smo se našli sasvim slučajno jednog ponedjeljka u sedam ujutro kad nam još cijelo tijelo spava jer je uronjeno u lijeno nedjeljno poslijepodne. Onaj kojem smo rekli; Jebiga, dobro je. Sigurno je. Bezbolno je. Jednostavno je. Nosi najmanje rizika. Razumno je. Uostalom tako su nam rekli. A oni znaju. Jer njima su rekli oni prije njih, a njima pak oni prije njih. Ta se mudrost pažljivo prenosi s koljena na koljeno, da se ne daj bože ne pronađe kakva naivna budala s glavom u oblacima pa povjeruje da može letjeti…

Koja nam je svrha postojanja, ako je sve što radimo samo čekanje da prođe patnja za koju smo sami odgovorni čak i onda kada nas drugi diraju u naša bolna mjesta?

Šutjeti i trpjeti

Učili su nas da nemamo uvijek izbora, da je život nešto što se dešava samo po sebi, nekome se karte poslože dobro, nekome ne. Nekome sve nudi na svom otvorenom dlanu, nekoga stisne svojom krupnom šakom i ne pušta. I tada sve što trebaš je šutjeti i trpjeti jer uvijek može gore. Naši pokušaji da se istrgnemo mogu rezultirati samo još jačim stezanjem šake, još dubljim tragovima koji se urezuju u našu kožu i pamte…. Oh, kako samo pamte. Nismo li poznati po tome da imamo loše pamćenje za sve ono što je dobro, što vrijedi i izvrsno za svaku i najmanju vrstu boli?

Podmećemo mu nogu, nadamo se kakvom fatalnom padu pa da ga se oslobodimo jer ga smatramo glavnim krivcem naše zlovolje. Našom deformacijom koju pažljivo treba skrivati.

Otkako dođemo na ovaj svijet, oblikuju nas

Na kraju, odrasli smo zaboravljajući da smo unikatni i da naša sudbina leži u postizanju individualnosti, koja pak podrazumijeva različitost. Puteve koji su drugačiji od svih drugih, koji se razvijaju nepredvidljivo, neusporedivo s ničim osim našim autentičnim bićem. A mi budale opet srljamo da se stopimo s masom… Da smo isti, da svi zajedno kukamo i žalimo se na ispraznost života. Razglabamo o postojanju tog jednog svijeta u kojem se čuda događaju. Promatramo ga iz udobnih stolica sigurnosti i pitamo se postoji li način da zavirimo u njega, a da se pritom ni ne pomjerimo ili barem ostavimo otvorenu mogućnost povratka na staro.

Otkako dođemo na ovaj svijet, oblikuju nas. Naša obitelj, naši prijatelji, učitelji, okolina. Knjige koje čitamo, društvo u kojem živimo. Pa opet, kad maknemo sve to, sastružemo tu debelu kožu predrasuda, očekivanja, pretpostavki, strahova, ipak nešto ostaje: MI. Naše jedinstveno biće koje unatoč svim pritiscima žudi da se njegov glas čuje, da mu se da prilika. Da postoji, da se izrealizira.

Ostanite mu vjerni. Na ovaj ili onaj način jedino tako ostavljamo trag, jedino tako smo siti. Jedino tako možemo reći; moj život ima smisla…

IZVOR: brankicastanic.com