Piše: savjetodavna terapeutkinja Armela Gradac
Kao ljudi, kao socijalna bića, želimo u prvom redu biti ispravni, a onda sretni. Želimo biti dobri jer ćemo tako biti i sretni. I nekako nam je svima poznat i zadan okvir kako to treba izgledati. Znamo točno što bismo trebali, a što ne bismo. Znamo što bismo trebali sa svojom djecom da bismo bili dobra majka, a time i sretna majka. Znamo kako bi veza trebala izgledati da bi to bila dobra, a time i sretna veza. Ako smo dijete, znamo što sada trebamo, a što ne trebamo kako bismo kasnije bili sretni. Pravila su nam zadana, ne trebamo puno razmišljati. Naše je samo da učimo, radimo, budemo ovo ili ono. Što smo bliže tome, nesvjesno vjerujemo da je taj "trebao bih" i "ne bih trebao" garancija za sreću. A nije. Često je baš obrnuto.
Negacija stvarnosti
Zašto mladi nogometaš najlošije igra kad ga otac dođe gledati na treningu, zašto neki učenici koji su imali sve petice u osnovnoj, u srednjoj školi potpuno izgube interes za učenje, a nerijetko zapadnu u depresiju, zašto majke koje sve rade kako treba ne uživaju u svojoj djeci i domu? Pa evo zašto… Kad mislimo da nešto treba biti nekako ili ne smije biti nekako, često ćemo se ponašati kao da zaista jest nešto što nije i obrnuto. Mislit ćemo da je ova škola za nas, samo smo lijeni, mislit ćemo da nas ne motiviraju dovoljno, da su autoriteti krivi ili ćemo ostati u braku jer se ne odustaje od onih koje voliš ili ćemo razviti zdravstvene tegobe s kojima se, eto, moramo nositi i time svoj život učiniti još težim. Dakle, negiramo ono što jest stvarno. I upravo tako gubimo moć da reagiramo, nešto poduzmemo, donesemo pravu odluku. Kako da mijenjamo posao kad "znamo" da bi osoba u tim i tim godinama trebala imati stalno i sigurno radno mjesto određenog profila.
Što je oko nas
Kako da budemo motivirani kad nismo u stanju položiti ni jedan ispit na fakultetu? Možda smo lijeni, možda depresivni, možda smo jedno veliko razočaranje. Tako se jednostavno opiremo onome što je oko nas. Oko nas može biti loš partner, nezadovoljavajuće radno okruženje, hrpa izazova, a jedino što se u nama još događa jest da gubimo intrinzičnu motivaciju, onog unutrašnjeg pokretača. A bez njega ne možemo naprijed. Mi smo sve te "trebao bih ili ne bih trebao" progutali, a nismo ih preispitali. Kad nismo preispitali, to je u nama kao zadano i reći ćemo da zapravo i ne znamo što želimo. Ne znam želim li pohađati ovu školu, ne znam što želim studirati, znam da bi trebalo biti uspješan, ne znam što želim od partnera, znam da bi trebalo biti u vezi s nekim tko je iole prihvatljiv itd. Nalazimo valjana objašnjenja i ona postaju naši ekstrinzični, vanjski pokretači, ali su vrlo, vrlo slaba zamjena za one unutarnje. Sjetite se da je rijetko tko naučio strani jezik u školi, ali kad se zaljubio ili dobio dobar posao u Njemačkoj, jednostavno je progovorio. Kad želimo naučiti neku igru, učimo dan i noć, kad učimo za fakultet za koji ne znamo zašto smo ga odabrali, ispiti su traumatično iskustvo.
Ogorčeni i blokirani
Učenik koji nije ostvario prosjek 5,0 počinje sebe nazivati slabom karikom, lošim i nezahvalnim djetetom, propalim slučajem koji će završiti na cesti, bez posla i prihoda. Majka koja vidi drugu majku kako ide frizeru posprdno će komentirati kako ona radije to vrijeme provede sa svojom djecom. Postajemo ogorčeni, zavidni i blokirani. Ne preispitujemo uopće može li drugačije, ima li između. Šteta! To je barijera u shvaćanju puno toga. Ništa ne preispitujemo, puno toga ignoriramo i time zapravo ispadamo vrlo neosviješteni i jednodimenzionalni.
Preispitivanje uvjerenja
Uzmimo mladića koji je odrastao u obitelji gdje je majka podredila svoju svakodnevicu njegovim dodatnim aktivnostima, a sve to kako bi bio akademski uspješan te posljedično - sretan. Mladić nesvjesno guta zapovijed "sretan sam ako sam akademski uspješan". Odjednom gubi motivaciju za učenje, ništa ga ne motivira, potom mrzi svoj život, život je nešto što treba forsirati, a ne preispitujući majčina uvjerenja, tumači to kao, naravno, "kad nisam vidio smisla u učenju i školi". A ipak želi biti sretan. No, to neće postići s još učenja onog što ne želi. Ne, nužno. Ako želi biti sretan, mora preispitati ovo zadano: da akademski uspjeh donosi sreću. Možda se njegovoj majci tako doista i čini, no nemoguće je biti sretan ako činiš ono što nekog drugog čini sretnim. Ovo vrijedi za sve ostale situacije u životu - "moram se ostvariti u braku, u majčinstvu, hraniti se na određeni način, izgledati na određeni način, pokazivati ljubav na određeni način" itd. Čije je to moram, trebao bih ili ne bih trebao? Kad ga ne bi bilo, kako bih živio svoj život? Bi li se tada svaka prepreka činila tako nepremostivom?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....