Zašto je tako teško reći ‘oprosti‘ i priznati vlastitu pogrešku?

Iskreno se ispričati zbog vlastitih pogrešaka djeluje utješno i popravlja raspoloženje kako onome tko ispriku prima tako i onome tko je daje, no unatoč tome ta čarobna riječ mnogima teško prelazi preko usana. Evo kako to učiniti i koje pogreške pritom trebate izbjeći.

Kako je teško reći 'oprosti'! O tome su napisane mnoge pjesme, iako je isprika zbog pogrešaka koje smo učinili ili nepravde koju smo nekome nanijeli zapravo temelj zdravih odnosa i 'zdravog' života. Tako barem tvrdi poznata američka psihologinja Harriet Lerner koja se više od dvadeset godina bavila upravo tom temom te je o tome napisala i knjigu pod nazivom „Magična moć priznavanja vlastitih pogrešaka”.

- Kad mi netko iskreno kaže oprosti, osjećam olakšanje i utjehu - priznaje psihologinja dodajući da se ponekad osjeća čak i bolje kad ona nekome drugome kaže oprosti ako zna da je to ispravno jer je pogriješila.

- Zahvalna sam na mogućnosti da popravim odnos koji sam pokvarila kad sam učinila nekome nepravdu. I ne bojim se toga da će me taj „oprosti” poniziti, naprotiv: znam da će me ta osoba vjerojatno nakon toga još više cijeniti i vjerovati mi - tvrdi dr. Lerner.

Zašto je teško priznati vlastitu pogrešku?

Kad je čin traženja oprosta tako oplemenjujući zašto je onda tako teško izreći ispriku? Zbog toga što je riječ o vrlo složenom procesu u kojem sudjeluju brojni faktori. Kao prvo, trebamo sami sebi priznati da smo pogriješili i da naša pogreška ima negativne posljedice na drugu osobu, odnos itd. No, da bismo u tome uspjeli, moramo se znati osloboditi vlastitog gledišta na stvar i staviti se na mjesto one druge osobe. Osim toga, često se, u trenutku kad shvatimo da smo pogriješili, počinjemo osjećati kao loše osobe pa na kraju sami sebi negiramo taj pogrešan korak koji smo učinili kako bismo zaštitili svoje samopoštovanje. Naposljetku, ako smo odrasli s uvjerenjem da svaka pogreška zaslužuje kaznu ili da povlači za sobom gubitak roditeljske ljubavi, uvijek ćemo teško priznavati svoje pogreške pred drugima.

Isprike se ne odnose samo na prošlost već i na budućnost

Ako uspješno savladamo taj psihološki proces koji će nas dovesti do toga da možemo skupiti snagu i zamoliti za oproštenje, tada to treba učiniti na odgovarajući način. Naravno, ne postoji univerzalna formula za iskrenu ispriku, no da bi isprika bila uvjerljiva, mora imati neke osnovne karakteristike. Kako predlaže John Kador, autor eseja 'Učinkovite isprike' trebamo priznati svoju odgovornost za nanesenu uvredu i izraziti kajanje na direktan i osoban način, bez dvosmislenosti te uz ponudu da pokušate ispraviti stvar i obećanje da se to više neće ponoviti. Da su ponuda da popravite stvar i obećanje da to više nećete činiti ključni, smatra i dr. Lerner. Naime, to nas podsjeća na činjenicu da se isprika ne tiče samo prošlosti i onoga što je već učinjeno, već se tiču i budućnosti, odnosno načina na koji ćemo se u budućnosti ponašati.

Kad želite nekome reći 'oprosti', nemojte napraviti ove četiri pogreške

Kao što isprika mora imati neke osnovne karakteristike, iako će sam izbor riječi i način biti uvijek različiti i ovisiti o situaciji i uključenim osobama, tako ima i nekih stvari koje biste prilikom ispričavanja svakako trebali izbjeći.

- Ubaciti „ali” u ispriku, kao na primjer „Oprosti zbog načina na koji sam se ponašao prema tebi, ali tvoje ponašanje me naljutilo”. Možda vam se na prvi pogled ta isprika ne čini lošom, no „ali” je čini neiskrenom jer takva rečenica zapravo znači „s obzirom na okolnosti i to kako si se ponašao zaslužio si ono što sam učinio”. Naravno, ispravno je i poželjno suočiti se s dubljim problemima koji možda postoje u odnosu (u navedenom primjeru ponašanje te druge osobe), no isprika nije pravi trenutak za to. Isprika treba sadržavati samo ispriku i kajanje te poslužiti ponajprije da bi se pripremio teren na kojem će se poslije moći nastaviti razvijati kvalitetan odnos, odnosno nakon čega će dvije osobe ponovo moći razgovarati i raspravljati o eventualnim problemima.

- Reći rečenicu poput „Žao mi je što te to tako povrijedilo”. Takva rečenica nije prava isprika jer se bavi načinom na koji je druga osoba doživjela nepravdu, umjesto da je fokusirana na nepravdu i osobu koja ju je počinila. Reći da nam je žao zbog načina na koji je druga osoba doživjela nešto što smo učinili ili rekli, a ne da nam je žao zbog onoga što smo sami rekli ili učinili je jedna od najčešćih pogrešaka kad se ispričavamo. Česta je zbog toga što na taj način, ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, pokušavamo skinuti sa sebe odgovornost za posljedice vlastite pogreške.

- Inzistirati na tome da se ispričate nekome tko još uvijek jako pati zbog vaših postupaka ili riječi. Pokušate li se približiti osobi kojoj ste učinili nepravdu i shvatite da ne želi čuti više ni riječ od vas, morate odustati barem privremeno. Naime, cilj isprike je smiriti povrijeđenu stranu i pružiti joj utjehu, a ne dodatno je uznemiriti i proganjati jer imamo nezadrživu potrebu da razjasnimo stvar, oslobodimo se grižnje savjesti te da se sami osjetimo bolje.

Kako odgovoriti na ispriku

„Sve je u redu, zaboravimo to....”, to su klasični odgovori koje dajemo osobi koja nam se zbog nečega ispričava. To je instinktivna reakcija jer želimo odmah prekinuti neugodnu situaciju, no ujedno je i pogrešna reakcija jer ne vodi računa o emotivnom naporu koji je druga osoba uložila u to da se ispriča.

- Smatramo li da su riječi isprike iskrene, trebamo ih prihvatiti i priznati da su dobrodošle. Nemojte počiniti pogrešku da se pretvarate da je isprika bila dovoljna i da ste oprostili ako to nije tako: u tom slučaju, bolje je da iskreno priznate da još niste spremni oprostiti. A ako baš nikako ne uspijevate nekome zahvaliti na isprici, trebali biste se zapitati zašto je tako. Možda se radi o velikoj nepravdi koja vam je učinjena i potrebno je malo više vremena da prijeđete preko toga. Ili se i sami osjećate malo krivi pa tako štitite svoje samopoštovanje - pojašnjava dr. Lerner.