Pomaganje onima za koje više „nema nade“, onima kojima je društvo okrenulo leđa jer se tu više „ništa ne može učiniti“ i onima kojima sat nemilosrdno otkucava jedna je od najplemenitijih aktivnosti koje čovjek može odabrati. Teško i neizlječivo bolesne osobe, osobe kojima su možda odbrojani dani, i dalje žive i dišu. I dalje su ljudi s osjećajima, ljudi kojima je potrebno sve ono ljudsko, od osmijeha i dodira do ramena za plakanje i uha za slušanje. Možda su u bolovima, prestrašeni pred onim što ih čeka, izgubljeni i vrlo vjerojatno usamljeni, čak i ako su okruženi obitelji. Upravo tim ljudima posvetili su se volonteri udruge La Verna, koji već 17 godina pružaju pomoć i podršku palijativnim bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Njihov je cilj da nijedan čovjek ne umre usamljen i s osjećajem da više nikome nije važan, već da napusti ovaj svijet u ozračju ljubavi i pažnje. Predsjednica udruge i aktivna volonterka, Blaženka Eror Matić, podijelila je s nama svoje iskustvo rada na terenu, otkrila što je ljudima u posljednjim trenucima najpotrebnije, ali i upozorila na problem nedovoljne dostupnosti palijativne skrbi u Hrvatskoj, zbog čega mnoge obitelji i njihovi umirući članovi ostaju posve sami u tim teškim trenucima.
Poput dobrih susjeda
Volonteri La Verne za sebe sami kažu da su poput dobrih susjeda, uvijek pri ruci za umiruću osobu i njezine bližnje. A palijativna skrb zapravo i podrazumijeva baš to - „biti tu“.
- U svakodnevnom životu palijativna skrb znači pomoći onima s teškom i neizlječivom bolešću da što kvalitetnije žive s onim što bolest donosi. To nije samo briga o boli i drugim fizičkim simptomima, nego i pružanje emocionalne, psihološke, socijalne i duhovne podrške. Važan dio je i podrška obitelji u toj situaciji koja je emocionalno i fizički zahtjevna - ističe Blaženka. Napominje i da se pomoć uvijek prilagođava trenutačnim potrebama bolesnika i obitelji i trebala bi biti dostupna u svim okolnostima u kojima se bolesnik nalazi, bilo da je to u njihovoj kući ili u ustanovi ako više nije mogao ostati u svom domu.
Osjećaj sigurnosti
Mnogi ljudi se, srećom, nisu susreli s takvim teškim situacijama i možda niti ne mogu zamisliti što je ljudima tada najpotrebnije. No, potrebe su, kako kaže naša sugovornica, vrlo različite.
- Nekome treba biti uz bolesnika kako bi obitelj mogla obaviti nešto za sebe ili se odmoriti od skrbi. To vrijeme s bolesnikom može se provesti u šetnji, razgovoru, čitanju ili samo u šutnji. Nekome treba pratnja liječniku ili na terapije, ili otići nešto obaviti kao što je odlazak u ljekarnu, dućan, odnijeti neku dokumentaciju za ostvarivanje prava i slično. Nekad je potrebno pomoći informacijom o dostupnim oblicima skrbi. Obitelji nekad treba i podrška u žalovanju nakon što premine njihov bolesni član. Često je potrebno osigurati neko medicinsko pomagalo kao što su krevet, kolica ili antidekubitalni madrac. Nekad je dovoljan telefonski razgovor u kojem će se dobiti informacija, nekad je potrebna podrška volontera koji će biti uz bolesnika, a nekad treba podrška socijalnog radnika i psihoterapeuta - opisuje Blaženka, dodajući da je najčešće ipak potrebna kombinacija više oblika pomoći. Uz sve ove oblike pomoći koje su potrebne i koje La Verna pruža, ističe da obitelji i bolesniku puno znači upravo sam taj osjećaj sigurnosti da postoji netko kome se mogu obratiti kada im postane teško.
Ponekad je dovoljno biti tu
Volonteri palijative zaista rade svašta. Mogu prošetati s bolesnikom ako je to moguće, provesti vrijeme u razgovoru, druženju, čitanju, pomoći prilikom hranjenja, pomoći u nekim svakodnevnim aktivnostima. Za to vrijeme član obitelji može izaći iz kuće, obaviti nešto ili se odmoriti, znajući da je volonter uz njegovu blisku osobu. Volonter može pratiti bolesnika na terapije ili kod liječnika, može otići u ljekarnu, u dućan, pomoći oko dokumentacije i još mnogo toga. U pravilu, volonter dolazi jednom tjedno i ostaje dva sata, no kako kaže Blaženka, to je rijetko baš tako „na minutu“.
- Vrijeme i dan dolaska prilagođavaju se potrebama, kao i mogućnostima volontera i dogovara se termin sukladno tome. Kako se svaki volonter brine za jednog bolesnika, oni se onda sami dogovaraju o dinamici dolazaka. Obitelj ili oboljeli koji osjete da im je potrebna podrška mogu nam se javiti telefonski ili e-mailom. Na poziv će im odgovoriti naša koordinatorica koja će kroz razgovor otkriti s čime se suočavaju, što im u tom trenutku najviše treba i na koji im način možemo pomoći - pojašnjava Blaženka kako to sve funkcionira. A koliko prisutnost volontera, makar i kratka, znači, najbolje govori svaki stisak ruke, suze zahvalnosti u očima i mir u srcima oboljelih koje posjećuju.
- Znate, kada se čovjek suoči s teškom dijagnozom, život se vrlo brzo može svesti na bolest, preglede i terapije. Volonter donosi nešto drugo: vrijeme, razgovor, pažnju i osjećaj da je osoba i dalje važna i da nije sama. Ponekad nije potrebno ništa posebno napraviti, dovoljno je biti uz nekoga - ističe iskusna volonterka.
Podrška sustava „šteka”
Iako je zdravstveni sustav za palijativne bolesnike predvidio specijalističku pomoć koju pružaju koordinatori i mobilni palijativni timovi koji se ugovaraju pri domovima zdravlja i koji idu u kućne posjete, bolesnici i obitelji često ostaju sami u svojoj patnji i ovise o volonterima. Naravno, u sklopu zdravstvenog sustava postoji i zdravstvena njega u kući kao i patronažna služba, no oni su na raspolaganju svim bolesnicima, a ne samo palijativnima pa su im mogućnosti ograničene i teško ih je dobiti u količini koja bi bila potrebna, pojašnjava Blaženka.
- Udruge i volonteri imaju važnu ulogu kao dodatna podrška, ali ne bi trebali biti zamjena za ono što sustav treba osigurati. Palijativnim bolesnicima bi na raspolaganju trebao biti tim različitih stručnjaka i to najmanje: liječnik, medicinska sestra, socijalni radnik, psiholog, duhovnik i volonter. No, kod nas se mobilni palijativni timovi sastoje od liječnika i medicinske sestre, a tek poneki imaju psihologa ili socijalnog radnika - navodi Blaženka. Stoga La Verna, koja djeluje na području Grada Zagreba i grada Otočca, surađuje s mobilnim palijativnim timovima kako bi bolesnici i obitelji dobili cjelovitiju skrb. No, ni oni ne mogu pokriti sve potrebe, tako da su mnogi palijativni bolesnici i njihove obitelji i dalje prepušteni sami sebi u mnogim krajevima Hrvatske.
Brojni problemi u palijativi
Čini se da je palijativa prilično zapušteno područje u hrvatskom zdravstvenom sustavu jer problema ima na pretek, a sve to odražava se na onima koji su najranjiviji - umirućim osobama i njihovim obiteljima. Jedan od problema su, kako je naša sugovornica već spomenula, krnji mobilni palijativni timovi koji se sastoje samo od liječnika i medicinske sestre, zbog čega ostale potrebe bolesnika i obitelji kao što su socijalne, psihološke ili duhovne ostaju nezbrinute. Osim toga, kaže, mobilnih palijativnih timova nema dovoljno i najčešće rade u samo jednoj smjeni tako da nisu dostupni u popodnevnim satima, po noći i vikendima. U to vrijeme jedino rješenje je zvati hitnu pomoć ako dođe do pogoršanja.
- Također, nema ni dovoljno kapaciteta u ustanovama gdje bi se bolesnici mogli smjestiti ako postane teško ili nemoguće odgovarajuću skrb organizirati kod kuće. U Hrvatskoj postoje samo tri hospicija i to u Rijeci, Splitu i Puli. U ostalim dijelovima Hrvatske kapaciteti se ugovaraju u bolnicama kao palijativni kreveti. No, oni su razbacani po svim odjelima i palijativni bolesnici su pomiješani s onima koji imaju neku izlječivu bolest i tako ne dobivaju skrb kakvu bi trebali. Obiteljima bi trebalo biti omogućeno da sa svojim teško bolesnim članom budu u bilo koje vrijeme i koliko god treba što je u bolničkim uvjetima nemoguće. Također, bolesnik u tim uvjetima nema potreban mir i pojačanu njegu kakva mu treba. Ako se radi o osobi starije životne dobi, rješenje je smještaj u dom za starije, a dobro znamo da su njihovi kapaciteti nedovoljni - nabraja Blaženka.
I sama sam prošla to iskustvo
Zato su tu volonteri, poput Blaženke, koji popunjavaju te praznine u sustavu i ne dopuštaju da netko umre sam, bez ljubavi i pažnje. Nju je, kaže, na volontiranje potaknula želja da dio svog vremena i talenata pokloni zajednici.
- Činilo mi se da nije dovoljno razmišljati samo o sebi i svojim potrebama. A palijativnu skrb sam odabrala jer sam imala iskustvo kada su moji roditelji brinuli o mom djedu i kroz to sam vidjela koliko je teško i zahtjevno brinuti o teškom bolesniku i koliko je pomoć cijele zajednice važna i potrebna - otkriva Blaženka koju smo pitali i koje ju je iskustvo posebno dotaknulo.
- To je iskustvo koje sam nedavno proživjela njegujući svog bolesnog oca. Uz njega sam prošla sve ono što prolaze i druge obitelji u toj situaciji. Mogla sam jasno osjetiti kako sustav palijativne skrbi funkcionira, odnosno gdje ne funkcionira, a s čime se suočavaju obitelji. To su vrlo emocionalno zahtjevne situacije u kojima se vrlo lako izgubite i dragocjena je pomoć osobe koja će hladne glave procijeniti situaciju i odabrati što bi u tom trenutku bilo najbolje učiniti. U tim trenucima jako je potrebno imati podršku - ističe Blaženka koja sve građane poziva da 10. listopada, od 10 do 14 sati, dođu na Cvjetni trg u Zagrebu, gdje La Verna već sedmu godinu zaredom organizira akciju „ZaČin ljubavi“. Tu ćete imati priliku upoznati volontere, informirati se o palijativnoj skrbi, možda se pridružiti tim plemenitim ljudima ili podržati njihov rad simboličnom donacijom za teglicu začinskog bilja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....