Verbalno zagađenje - fenomen koji nije opće poznat, ali je moćan i podmukao te se širi poput mrlje ulja na vodi

Svi jako pazimo na kvalitetu zraka, vode i hrane, no kao da nismo svjesni da je govorenje ružnih stvari otrov za nas same i za sve oko nas. Zdrav razgovor se treba temeljiti na preciznosti i ljubaznosti

Ne truje nas samo smog, već i ružne riječi. Riječi koje pogađaju dušu onoga kome su upućene, onoga tko sluša, ali i onoga tko ih izgovara. Anna Lisa Tota, profesorica sociologije i komunikologije Sveučilišta u Rimu u svom je nedavnom eseju nazvanom Ekologija riječi stavila naglasak na kolektivan fenomen koji nije opće poznat, ali je moćan i podmukao, a širi se poput mrlje ulja na vodi.

- U svijetu postoji vrlo visok stupanja verbalnog zagađenja koje nas truje i kojim mi trujemo druge, često i nesvjesno. Svi smo zabrinuti, i to opravdano, za nečistoću u okolišu, no istodobno ne pridajemo težinu onome što čujemo i što govorimo. To je tipično za društvo u kojem su važna samo djela, a ne i riječi - kaže prof. Tota.

- Ako su negativne, nepromišljene, neprikladne ili površne, riječi mogu utjecati na svačiji život i mogu proizvesti mnogo štete, naročito ako su nekome bile izrečene u djetinjstvu i ako ih je slušao tijekom dugog vremenskog perioda. Takve nam riječi onemogućavaju da se razvijamo na zdrav i uravnotežen način. To je kao da nam je netko zagadio našu emotivnu hranu, što se s vremenom odražava i na našoj psihi. Naime, naš um s vremenom nauči razmišljati na zagađen način jer je to jedini način izražavanja koji mu je poznat.

Posljedice su trajne

Odakle sve počinje? Od te grozne mane da govorimo puno, previše, puno previše.

- Otvaramo usta prije nego što razmislimo i poriv da govorimo nam onemogućava da kontroliramo kvalitetu naših misli kako bismo ispravno procijenili isplati li se ili ne iznijeti ih, odnosno izreći - pojašnjava prof. Tota. Dobar primjer iskrivljene komunikacije jest primjer majke koja proziva sina koji joj je lagao pa kaže „Ti si lažljivac”. Ili kad nekome kažemo: „Ti si rasist”. Eto, to su primjeri u kojima izgovaramo prljavštinu, odnosno zagađujemo riječima. Zbog toga što prvu osobu poistovjećujemo samo s jednim jedinim njezinim postupkom (lažljivac), a drugu s jednom ideološkom kategorijom (rasist) ne vodeći računa o tome da su ljudi mnogo više od jednog jedinog postupka ili jednog mišljenja o nečemu. Ne bi li bilo bolje reći: „Pogriješio si kad si govorio laži” ili „To što si govorio zvuči kao da si rasist”?

Ali ne, naravno da ne, jer je daleko lakše samo izgovoriti i izbaciti iz sebe zagađujuće riječi: koje su možda na prvi pogled bezopasne, ali, u stvari, drugu osobu ukalupljuju i stavljaju u neku ladicu koja će ih uvijek podsjećati na to da nisu dovoljno dobri. A to je sve, naravno, popraćeno nezadovoljstvom, tugom, patnjom i boli koju su izazvale brzopleto ili zlonamjerno izgovorene riječi.

Ono smo što govorimo i što slušamo

Ružne riječi nisu psovke, već one riječi koje su pretvorene u pravo „oružje”, sposobno da povrijedi pa čak i da uništi nekoga. To je problem koji ima domino efekt: oni koji su „zagađeni” ili „onečišćeni” riječima s vremenom i sami postaju onečišćivači koji u svojim razgovorima s drugima iz sebe izbacuju svoje nezadovoljstvo i frustracije.

- Mi smo riječi koje mislimo, izgovaramo i slušamo - ističe prof. Tota dodajući da nas one u doslovnom smislu riječi oblikuju i izgrađuju kao osobe. One koincidiraju s idejom koju imamo o sebi i koju okolina prihvaća ili negira. To bi trebao biti i više nego dovoljan motiv da svi naučimo razgovarati na pravilan i zdrav način. Kako? Za to nije potreban akademski govor, već samo govor poštovanja. Stoga, kako savjetuje prof. Tota, dajte si malo vremena prije nego što otvorite usta i dobro razmislite o rečenicama koje namjeravate izgovoriti. Slušajte što pažljivije sugovornike, radite stanke tišine u govoru u kojima ćete moći pohvatati tijek vlastitih misli. Isplati se pokušati jer oni koji lijepo i kvalitetno govore, i žive ljepše i kvalitetnije. Iz vrlo jednostavnog razloga: zato što onaj tko zdravo razgovara zna odmah prepoznati onoga tko se izražava kako treba i onoga tko za to ne mari pa se onda može kloniti takozvanih verbalnih onečišćivača. Istodobno je spreman i sposoban obraniti se od otrovnih napada ako se pokaže potreba za tim. Svjestan je svoje unutrašnje snage i to mu ide u prilog.

Najvažnije karakteristike zdravog razgovora: preciznost i ljubaznosti

- Riječi se s vremenom troše, a na kraju postanu ofucane, deformirane - kaže Massimo Angelini, povjesničar kulture i istraživač filozofske antropologije koji već godinama ovoj temi posvećuje većinu svojih eseja i konferencija.

Ono što je još važno: riječi oblikuju misli, a ne obratno kao što se obično misli. Dakle, nazovimo stvari pravim imenom. Odnos, na primjer, ne može biti sinonim za vezu jer prva riječ implicira da je netko gore, a netko dolje (poslovni odnos, spolni odnos, hijerarhijski odnos...), dok se veza odnosi na međusobno ravnopravne članove, to jest horizontalna je. Veza je ono što bi se trebalo koristiti kad je riječ o ljubavi i prijateljstvu, primjerice.

Više od bontona

Lijepo govoriti je stvar bontona i dobrog odgoja. No, možda se čak ni ne radi toliko o bontonu, koliko o ljubaznosti u smislu topla srca i duše. U lijepom razgovoru brinemo o svom sugovorniku i ne želimo mu stvarati probleme, gnjaviti ga ili dovoditi u nelagodu. Ukratko, poštovanje je temelj lijepog razgovora. Drugim riječima, zabranjeno je prekidati sugovornika, oduzimati mu riječ ili imati monolog i ne dopuštati mu da nešto kaže. Jednako kao što nije dopušteno zijevati, vrpoljiti se na stolici, pogledavati okolo ili, što je najgore, pogledavati u mobitel. Kad mi preuzmemo riječ, moramo paziti na ton glasa: previsok ton iritira, a prenizak prisiljava sugovornika da se napreže da bi nas čuo. Što se tiče izbora riječi, više nego ispravne i pogrešne, trebali bismo paziti da koristimo riječi koje su prikladne situaciji.