Gledala sam nedavno jedan video o čovjeku kojeg je dobivena kazna za parkiranje poprilično izbacila iz takta. Dobio je onako jedan mini živčani slom i s obzirom na to da to svoje blaženo stanje nije znao kontrolirati, prvom prilikom istresao se na suradnika, suradnik potom na svoju ženu, žena na prijateljicu, prijateljica na dijete itd. Poanta je vrlo jasna - naša emotivna stanja prenose se poput zaraze i ne pazimo li na njih u stanju smo oko sebe, pa i šire, stvoriti ogromno polje negativne energije.
Pomislila sam, upravo to je ono što se događa našem društvu. Kamo god se okreneš većina kao da spremno iz prikrajka čeka nešto, bilo što, što može poslužiti kao okidač za bijes, vrijeđanje, agresiju, mržnju… posebice na društvenim mrežama. Čak ne trebaš ni napisati nešto skandalozno, dovoljno je samo misliti drugačije pa da dobiješ nečiji proljev misli upakiran u popularni imam i ja pravo na svoje mišljenje, paketić.
Apstinencija koja mi je trebala
Zadnjih nekoliko mjeseci uglavnom apstiniram od društvenih mreža. Tu odluku nisam donijela toliko svjesno, koliko me jednostavno umorilo čitati uvijek iznova iste riječi u komentarima ispod statusa, članaka i tekstova, nebitno koje su tematike, riječi poput: glupa si, jadna si, debela si, umišljena si, nemaš pojma (ovo su blaži i kulturniji oblici). Umorila me dvoličnost, klanovi, lajkovi i podrška iz koristi, inboxi u kojima cvjeta ljubav i zajedništvo, a prvom prilikom se uzimaju screenshotevi, prenose dalje i služe kao podloga ogovaranju, sve uz jedan veliki osmijeh naravno, uz onu: otvorenog sam uma i prihvaćam razlike…
I koliko god se okruživala pozitivnim ljudima, vijestima i tekstovima, ta negativa mi je polagano ubijala volju za bilo kakvim online prisustvom (psiholozi kažu da samo jedna negativna misao poništava čak deset pozitivnih, pa onda i nije čudno).
I ne samo to, osjećala sam da i sama postajem sklona prvo negativnim mislima, da iako ne ostavljam isfrustrirane komentare, dobijem poriv doslovno isčupat' nekog iz ekrana i dobro namlatit' uz lavinu pogrdnih riječi. Dobijem poriv pokupljeno prenijeti dalje u naslijeđe, da se, ne daj bože, krug ne prekine.
Shvatila sam da nije dovoljno samo ignorirati takve situacije jer ako si negdje prisutan, vidiš ih, tu su ti pred nosom, skupljaju se negdje u tvojoj podsvijesti i iscrpljuju te. Svi mi smo poput spužvi i htjeli ne htjeli, bili toga svjesni ili ne, mi upijamo stalno sve ono što se nalazi u našem okruženju, kako na društvenim mrežama tako i na poslu, doma, svim mjestima gdje se odvija naša svakodnevica. I koliko upijamo dobroga, toliko upijamo i smeća.
Ili pauza i pospremanje, ili kaos
S vremenom u našoj glavi i duši nastaje nered koji ako ne steknemo naviku pospremati ga prijeti kaosom u kojem više ne znamo ni što ni zašto radimo ili govorimo.
Vjerujem da je u životu od svega potrebno povremeno napraviti pauzu. Čime god se bavili, što god sačinjavalo našu svakodnevicu, koliko god istom bili zadovoljni, s vremenom uvijek dolazi do zasićenja, pa iako se radilo o bezazlenoj aktivnosti na bezazlenim društvenim mrežama. Dolazi do trenutka kad ti je posuda prepuna, kad se nakon dugo vremena skupljanja svega i svačega počneš osjećati poput balona koji će prsnuti svaki čas.
Nažalost, mnogi od nas umjesto pauze i odmaka od situacije dozvole da taj balon prsne i poput čovjeka s početka ovog teksta samo nastave širiti sve ono negativno što su marljivo dugo vremena skupljali i taložili negdje u sebi. Ne svjedočimo li svakodnevno upravo tome? Hrpi ljudi koja bez razmišljanja samo ide naprijed? Jer naučeni smo da je to ono što moramo ako želimo preživjeti - nikad ne zastajkuj, pošto poto guraj naprijed. Vrijedno skupljaj i konzumiraj. Nova znanja. Vještine. Informacije. Prilike. Napretke. I sav stres koji se stvara dok nam mozak radi punom parom i pokušava sažvakati svu silu podataka. A svi znamo kamo vodi stres. Svi znamo kakvi smo pod pritiskom, kako je lako puknuti, kako lako na nečiju negativu uzvratiti negativom, prenijeti je dalje, pobrinuti se da se krug negativnih emocija ne prekine.
Sve to lijepo zvuči u teoriji, no kako se zapravo čisti mentalni nered?
Usporavanjem. Promjenom rutine. Odstupanjem od uvijek iste svakodnevice. Kad je posao u pitanju, a ne želimo ga mijenjati, činimo to godišnjim odmorima, prioritiziranjem, dizanjem ruku od svetog multitaskinga koji ne služi apsolutno ničemu ako za cilj imamo kvalitetno odrađeni posao, pretresanjem liste moram, preraspodjelom zadataka i obveza, osvješćivanjem činjenice da svijet neće stati ako ne odgovorimo odmah na mail. Kad je pak privatan život u pitanju, možemo zaista toliko toga, a ono što najviše umiruje i liječi dušu su priroda, bliski nam ljudi, zajednička druženja daleko od online svijeta, kao i potpuna samoća bez ičega i ikoga da nam odvlači pažnju (gledanje Netflixa se ne računa).
Potrebno je zaustaviti se i iskoračiti iz kruga. Biti neko vrijeme nasamo sa sobom, razbistriti svoj um, počistiti nered.
Iz nekog razloga većina nas boji se zastati. Mrzi one periode u svom životu kad se naizgled ne događa ništa, kad i duša i tijelo odbijaju sudjelovati u svemu onome što um misli da nam je potrebno. Znam dosta osoba kojima se diže kosa na glavi pri samoj pomisli da su sami sa sobom, jer što će pobogu tada raditi? Nije li to potpuni gubitak toliko nam bitnog vremena? Istina je da su nam ti periodi prijeko potrebni, dragocjeni su i usprkos našem uvjerenju da stagniramo, tada smo zapravo najaktivniji. Um nam se bistri, probavljamo sve prikupljeno, brojne dvojbe i nedoumice nestaju, razumijemo više, osjetimo dublje, spoznamo jasnije… Postupno vraća nam se snaga potrebna za nastavak puta. Smireno i staloženo, daleko izvan kruga toksičnih emocija i daljnjeg širenja istih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....