Uvijek će težiti tome da promjene okolinu, a ne sebe! Tri dominantne osobine narcisoidnih osoba

Da bismo razumjeli sve loše postupke, probleme i traume koju osobe s narcisoidnim poremećajem ličnosti izazivaju u drugima, često se fokusiramo samo na njihova vanjska ponašanja i naravno na to kako se njihovo ponašanje odražava i utječe na ljude oko njih. Međutim ako malo dublje zaronimo u anatomiju odnosno patopsihologiju narcisoidne osobnosti možemo bolje razumjeti što se to događa u nutrini takve osobe.

Anatomija osobe s poremećajem ličnosti

Za početak, narcisoidni poremećaj ličnosti je mentalna bolest ukorijenjena u nestabilnosti identiteta i samopoštovanja koja prvenstveno proizlazi iz nedostatka emocionalne privrženosti za koje je ta osoba ostala uskraćena od strane skrbnika odnosno roditelja u najranijem djetinjstvu. Mogu postojati genetske predispozicije za narcističke obrane kod djeteta koje se aktiviraju otuđujućim iskustvima u okolini.

Kada dijete dođe na svijet, ono je u simbiozi sa svojom majkom. To znači da mama i beba čine jednu cjelinu. Dijete je ne samo fizički nego i psihološki ovisno o mami. U psihologiji se to zove primarni narcizam jer dijete nema nikakav osjećaj razdvojenosti od majke. Drugim riječima, za dijete ne postoji ništa drugo osim te ‘‘cjeline‘‘ - mama i ja. Preko majke dijete unosi u sebe sve ono što dolazi iz vanjskog svijeta.

Kako dijete odrasta i tamo negdje od svoje druge i treće godine života, trebalo bi već imati izgrađen osjećaj osnovne sigurnosti kako bi se počelo osamostaljivati od majke. Međutim, ako i iz nekih razloga (a to su: nesigurna, anksiozna, depresivna, emocionalno nestabilna ili nezrela) majka nije spremna na separaciju, ona će ili svjesno, ali najčešće nesvjesno sabotirati ovaj proces da pomogne svom djetetu te ga ohrabri u njegovim pokušajima da se osamostali.

To bi značilo da će majka svaku djetetovu namjeru ili pokušaj da se ono upusti u nešto novo doživljavati kao razlog za strah što nije dobro je tako dijete počinje izbjegavati sve nepoznato i novo i fokusira se isključivo na odnos s majkom, odnosno na sebe. U toj fazi nastaje sekundarni narcizam - kada je dijete fokusirano samo na sebe i svoje potrebe i želje i zapravo zarobljeno u svijetu u kojemu nema mjesta za nikog drugog. Fragmenti ličnosti koji bi se trebali normalno razvili u interakciji s drugima gotovo da ne postoje ili su jako siromašni, zbog čega je osoba (dijete) usamljena. Nema empatije niti je u stanju odmaknuti se od svog kuta gledanja.

Osobe s poremećajem ličnosti odlikuje ego-sintonost, odnosno nedostatak uvida da s njima nešto nije u redu i da oni sami imaju problem. Problem u funkcioniranju doživljavaju kao integralni dio sebe, i ne vide ga kao problem. Suočeni sa stresom i problemima uvijek će težiti tome da promjene okolinu, a ne sebe.

Promatrajući pobliže narcisoidnu osobnost, nalazimo mnoge razvojne nedostatke i obrambene kompenzacije, uključujući emocionalnu podvojenost, iskrivljene objektne (druge) odnose, lošu individualizaciju, emocionalno otuđenje, grandiozne zablude, zavist i ljubomoru, ovisnost o vanjskim izvorima samopoštovanja, reaktivnost, kognitivna iskrivljenja, namjerno poricanje i projekcija, nemoralnost, relacijski antagonizam i maskiranje.

U nastavku teksta izložit ću neke od tih dominantnih obilježja narcisoidnog poremećaja ličnosti. U razumijevanju ponašanja jednoga narcisa, važno je uzeti u obzir sljedeća tri obilježja: tzv. splitting ili podvojenost, projektivnu identifikaciju i poricanje.

Splitting - Podvojenost

Ovo je najdominantniji obrambeni mehanizam tipičan za osobe s NPL koje koriste kako bi se zaštitile od negativnih emocija i neželjenih misli. Ovaj mehanizam obrane sastoji se od odvajanja ili disocijacije između različitih dijelova sebe, tako da se negativne emocije ili neželjeni aspekti osobnosti mogu gurnuti u stranu i ne rješavati ih.

Konkretni primjeri razdvajanja u narcističkom poremećaju ličnosti (NPL) mogu uključivati:

• Idealizacija i obezvrjeđivanje: Osoba s NPL-i može idealizirati određene osobe, npr. roditelje ili referentne osobe, i pripisivati ​​im savršene kvalitete, dok u isto vrijeme demonizira druge ljude, pripisujući im negativne i negativne kvalitete. Ili on/ona može ‘sada‘ idealizirati, a ‘kasnije‘ obezvrijediti zabavu bez vidljivog razloga. Idealiziraju svoga partnera ili partnericu na početku veze, doživljavajući ih savršenim i idealnim, da bi ju ubrzo počeli obezvrjeđivati kada se više ne uklapa u tu idealnu sliku.

• Rastrgani između emocija: Osoba s NPL-i ne može razdvojiti svoje pozitivne i negativne osjećaje prema partneru, npr. može voljeti svoju partnericu kada je smatra privlačnom ili korisnom za njihov društveni status, ali je mrziti kada više ne ispunjava te kriterije.

• Vole i mrze: Osoba s NPL-i može imati dio sebe koji voli svog partnera i želi da veza funkcionira, i drugi dio koji je mrzi i želi prekid veze; ovaj razlaz može izazvati zbunjenost i neizvjesnost u vezi.

• Rascjep između unutarnjih dijelova: osoba s NPL-i može imati dio sebe koji je sjajan i želi mu se diviti, drugi dio koji je nesiguran i boji se odbacivanja te treći koji je ljut i osvetoljubiv. Ova se podjela može koristiti kako bi se izbjegla ranjivost i kako bi se zaštitila slika o sebi.

Projektivna identifikacija

Projektivna identifikacija obrambeni je mehanizam u kojem osoba s narcističkim poremećajem ličnosti projicira svoje negativne osobine ili nesigurnosti na drugu osobu, često partnera. Tako može zadržati pozitivnu sliku o sebi i izbjeći suočavanje s vlastitom nesigurnošću ili negativnim osobinama.

Primjer: u romantičnoj vezi mogu uključivati:

• Konstantno optuživanje partnera da je ljubomoran ili posesivan, a u stvarnosti su oni ti koji su ljubomorni i posesivni.

• Optuživati ​​partnera da je površan ili da ga samo zanima novac, a u stvarnosti je on taj koji je površan te ga zanima samo novac.

• Poricanje realnosti vlastitog negativnog ponašanja prema partneru, npr. mogu poricati da su se prema njoj odnosili na okrutan ili manipulativan način te okrivljavati partnera za sve probleme u vezi.

• Optuživanje partnera da je emocionalno udaljen ili neuključen, a u stvarnosti je on taj koji je emocionalno udaljen i neuključen u vezu.

• Optuživati ​​partnera da je neprivlačan ili nezanimljiv, a u stvarnosti on ima problema sa svojim izgledom ili osobnošću.

Poricanje

Poricanje je obrambeni mehanizam koji koriste osobe kako bi izbjegle suočavanje sa stvarnošću, svojim odgovornostima i negativnim emocijama. Poricanje se sastoji od odbijanja ili nijekanja stvarnosti kada se ne uklapa u nečiju sliku o sebi ili očekivanja. Osobe s ovim poremećajem ličnosti koriste ove obrambene mehanizme kako bi izbjegle suočavanje s vlastitom nesigurnošću i negativnim osobinama.

Primjer:

• Poricanje povrjeđivanja partnerovih osjećaja, čak i ako dokazi ukazuju na suprotno.

• Poricanje ljubomore ili posesivnosti, čak i ako je nečiji partner opetovano isticao takva ponašanja.

• Poricanje problema sa samopouzdanjem ili slikom o tijelu, iako je partner više puta ukazivao na takva ponašanja.

• Poricanje da ste pogriješili ili donijeli pogrešnu odluku, čak i ako stvarnost dokazuje suprotno.

Općenito, ove obrambene mehanizme koriste osobe s NPL-i kako bi izbjegle suočavanje s vlastitom nesigurnošću i negativnim osobinama.

Zavist, ljutnja, zlouporaba supstanci i nasilje

Pored tih navedenih obilježja, treba svakako istaknuti i još neka:

Zavist je osjećaj koji je često prisutan kod osoba s NPL-i, a može proizaći iz njihove iskrivljene samo percepcije i njihove nesposobnosti da prihvate vlastite nedostatke. Mogu zavidjeti drugima na njihovim postignućima, ljepoti, popularnosti, bogatstvu i mogu se osjećati inferiorno u odnosu na njih. Zavist može natjerati ove osobe da pokušaju poniziti, kritizirati ili se natjecati s drugima kako bi se osjećali superiornima. Općenito, zavist, ljutnja, zlouporaba supstanci i nasilje uobičajena su ponašanja ili emocije povezane s NPL, a mogu proizaći iz iskrivljene samo percepcije i poteškoća u upravljanju negativnim emocijama.

Ljutnja je još jedna uobičajena emocija kod osoba s NPL-i koja može proizaći iz njihove percepcije da ih drugi podcjenjuju ili preziru. Oni se lako mogu osjetiti uvrijeđenima ili ugroženima i mogu reagirati ljutnjom ili osvetom. Ljutnja se također može koristiti kao obrambeni mehanizam za skrivanje vlastite nesigurnosti ili ranjivosti.

Zlouporaba sredstava ovisnosti uobičajeno je ponašanje kod osoba s NPD-om, koje mogu koristiti droge ili alkohol kako bi kontrolirale svoje negativne emocije, poboljšale sliku o sebi ili izbjegle suočavanje sa stvarnim problemima.

Nasilje je ekstremno ponašanje povezano s NPL-i, koje može proizaći iz percepcije da nas drugi ugrožavaju ili preziru. Takve osobe mogu postati agresivne ili nasilne kako bi nametnule svoju moć ili kako bi dobile ono što žele, čak i ako to znači nanošenje štete drugim ljudima. Osim toga, ova se ponašanja također mogu koristiti kao obrambeni mehanizmi za maskiranje njihove nesigurnosti i ranjivosti sprječavajući ih da se nose sa stvarnim problemima i poboljšaju sebe i svoje odnose.

Zašto osobe s poremećajem ličnosti ne idu na terapiju?

Vrlo jednostavno. Evo nekoliko razloga:

• Takve osobe uglavnom poriču da imaju problema odnosno da je njima potrebna pomoć pa je upravo poricanje jedan od njihovih uobičajenih obrambenih mehanizama koje ih sprječavaju da prepoznaju svoje probleme i zatraže pomoć.

• Osjećaj superiornosti u odnosu na druge tako da po njima nema potrebe da se oni mijenjaju jer su drugi ti koji se trebaju promijeniti, a ne oni.

• Uglavnom imaju pozitivnu sliku o sebi pa prema tome zašto bi se oni uopće mijenjali. Problem je u drugima.

• Imaju poteškoća u uspostavljanju odnosa povjerenja s drugima i općenito u odnosima s drugima.

• Boje se gubitka kontrole a budući da psihoterapija podrazumijeva otvaranje prema sebi i izražavanje svojih emocija, oni to mogu doživjeti kao prijetnju njihovoj slici o sebi i kontroli.

Ako se pak i odluče da potraže pomoć, hoće li rad na sebi uroditi nekim plodom i dati rezultate ovisi o više čimbenika. Potrebna je i ključna prije svega motivacija za promjenom, ali i prisutnost drugih stanja mentalnog zdravlja, težina simptoma koji se manifestiraju kod osobe. Inače rad na sebi traje dugo, često godinama, jer je osobnost konstanta i ukorijenjena u osobi, a terapija mora djelovati na toj osnovi. Dok su kod nekih klijenata primjetna značajna poboljšanja simptoma u kraćem vremenskom razdoblju, naročito ako su jako motivirani i voljni naporno raditi na sebi, značajna poboljšanja primjetna su tek nakon dužeg vremenskog razdoblja od deset mjeseci i više.

U svakom slučaju, treba imati na umu da je cilj psihoterapije ne samo poboljšati simptome, nego i pomoći osobi da bude zadovoljnija i živi ispunjenijim životom, a sve to zahtijeva dosta i posla, i vremena, predanosti obje strane - i klijenta i terapeuta.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje.