Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog
What the world needs is a return to sweetness and decency. Ovu rečenicu izgovorila je Audrey Hepburn u filmu Praznik u Rimu još davne 1953. godine. Pitam se koliko bi se samo sablaznila kada bi naišla na današnji svijet koji je u odnosu na pedesete godine, što se pristojnosti tiče, daleko milijunima godina.
Neki dan sam shvatila koliko sam navikla na nepristojan svijet u kojem živim dok sam razgovarala s Borninom pedijatricom telefonom. Da, za početak, dobro ste pročitali. Ona se javlja na telefon, a još k tome i razgovara.
Dakle, jedna sasvim neobična situacija.
Navikla na bezobrazluk kojim se ljudi jedni drugima obraćaju, kako se jedni prema drugima odnose, još uvijek se ne mogu naviknuti da je ona toliko pristojna, toliko voljna pomoći čak i u nekim stvarima koje ne bih očekivala da u njima sudjeluje. Čitavo vrijeme dok smo razgovarale imala sam joj se potrebu ispričavati što joj uzimam vrijeme, navikla na sve one ljude koji se javljaju na telefon na svojim radnim mjestima i otpile te i prije nego što se uopće stigneš predstaviti. Nakon što smo prekinule telefonski razgovor i nakon što sam uspjela zauzdati tu bujicu neizgovorenih isprika, shvatila sam koliko je zapravo jadno što se tako osjećam.
Ljudi su danas strašno nepristojni. Nepristojnost je toliko rasprostranjena da je već odavno postala normalna. Kao i sve druge stvari i pojavnosti koje u nekom trenutku prijeđu u većinu, pa kao da je postojao kvorum koji ih je izglasao i učinio ih legitimnima, a nakon toga i općeprihvaćenima.
Nismo te tako učili
Da, biti nepristojan danas sasvim je normalna stvar. Toliko normalna da sam se, prije nego što sam rodila Bornu, više puta zapitala kako bih uopće mogla odgajati svoje dijete? Da bude pristojno i fino ili da ga naučim da je u redu ponašati se onako kako ti naloži situacija, a već unaprijed znam da će prevladavati one situacije u kojima će, onako na prvu, biti bolje postupiti bezobrazno, bezobzirno i nepristojno.
Odjednom kao da je trebalo birati - hoćeš li biti nepristojan, ili glup? Da, glup i pristojan danas kao da su postali sinonimi, pa odlučujući se za pristojnost nekako prešutno kao da prihvatiš i tu žrtvu da te smatraju glupanom koji ne drži do sebe.
Danas su, redom, nepristojni skoro svi. Nebitno o dobnom uzrastu, o stupnju obrazovanja i nekim drugim faktorima koji bi inače bili presudni. Liječnici nepristojno komuniciraju sa svojim pacijentima, učenici se nepristojno odnose prema svojim nastavnicima, nepoznati ljudi nepristojno i vrijeđalački komuniciraju s drugim nepoznatim ljudima na društvenim mrežama, pristojnu komunikaciju u kojoj se sugovorniku odnosite s poštovanjem, danas je teže pronaći od bijelog tartufa.
Neki dan sam imala okršaj s prometnim policajcem koji je bio toliko neugodan, nepristojan i bezobrazan (uz to što sam priznala krivnju što sam stala na mjesto koje nije predviđeno za zaustavljanje na dvije minute i svjesna sam toga da se na tom mjestu cijeli dan netko zaustavlja na dvije minute i tako je to mjesto cijeli dan zauzeto), ali njegov način ophođenja koji je bio nepodnošljivo bezobrazan kod mene je isprovocirao reakciju da mu se obratim na vrlo sličan način na koji se on obratio meni. Kad sam se vratila u auto i shvatila što sam mu izgovorila, osjetila sam sram i vidjela tatino lice koje bi, da me vidjelo, u tom trenutku zasigurno reklo: Nismo te učili da tako razgovaraš s drugim ljudima.
Iako sam mu u lice u tom trenutku sasula sve što sam mislila, nisam se osjećala dobro.
Zašto se onda ljudi danas ponašaju na takav način? Zašto je lijepa riječ nestala iz naših života? Zašto više nitko s nikim lijepo ne razgovara? Zašto je pristojnost i lijepo ponašanje postalo znak slabosti, i zašto ljudi misle da su jaki kada su bezobrazni i nepristojni, a ponajviše onda kada nekoga uvrijede?
Čovjek danas ne želi biti slab
Pisala sam već o okrutnim vremenima u kojima živimo i koje smo sami učinili takvima. Pristojnost, uvažavanje, lijepe manire kao da su ostale u nekim davnim, sporijim vremenima. Većinu vremena smo osamljeni, glave uvaljene u zaslone svojih telefona, već od malih nogu djecu odgaja šira okolina više od njihovih vlastitih roditelja. Od prividne brzine kojom se stvari događaju, smatramo da neprestano moramo biti brži, učinkovitiji, gristi jače, gurati se žešće, lomiti konkurenciju. Uvjereni da okolina sve to od nas zahtijeva, i svoje ponašanje pokušavamo uskladiti s njenim zahtjevima.
Komunikacija je jedno od naših najvažnijih obilježja. Nije ni čudo što se ona toliko promijenila u svjetlu svih tih nameta današnjice kojima smo zatrpani. U onim zahtjevima brzine, prilagodljivosti, kompetitivnosti, komunikaciju smo ogolili do najfinijih slojeva njene kože. Ne biramo riječi. Ne poštujemo. Ne uvažavamo. Ukratko, komuniciramo na nepristojan i ružan način.
Istina, čini mi se, ponovno spava na nekoj sasvim drugoj adresi. Čovjek se, kao i obično, zapetljao u vlastitim zabludama. Od brzine kojom se kreće ne stiže nigdje, jer se ne zaustavlja na stanicama na kojima može nešto naučiti. Od mjerenja vlastite učinkovitosti, ne zna kakav je osjećaj biti zaista učinkovit i svrsi shodan. Od vlastitog guranja da bude viđen, gubi viziju samog sebe i kada bi ga netko i želio vidjeti, ne zna što bi mu uopće imao za ponuditi. Smatrajući da konkurencija postoji da ju slomi, ne uči razumijevati da njen smisao nije da eliminira druge, već baš naprotiv, da pokaže da na sceni ima mjesta za svih, pod uvjetom da daješ sebe, a za početak bi trebao znati tko si i što imaš za ponuditi.
Sve te zablude čovjeka silno frustriraju, a njegov način komunikacije je samo vanjska manifestacija njegovih strahova, frustracija i nemoći. A čovjek danas ne želi biti slab. Ne želi pokazati da je nemoćan. I tako nesvjesno mijenja način na koji komunicira. Smatra da riječima koje izgovara može izgledati jače, moćnije i sposobnije. Spremnije.
Ako je sposoban uvrijediti - znači da zagovara svoje stavove, ako prekida sugovornika - znači da smatra da ima nešto važnije za reći, ako se podsmjehuje onome što druga strana govori - smatra se pametnijim i inteligentnijim. U konačnici, samo je nepristojan. To je jedino što jest.
Lijepa riječ, lijepo ponašanje i poštovanje u komunikaciji danas su, nažalost, samo relikti nekih prošlih vremena i odličja rijetkih ljudi. U njih se trebamo zagledati. U njima sigurno ima više sklada, jer da nema, i ono što izlazi iz njihovih usta sigurno bi zvučalo drugačije. Lijepa riječ neznanca ponekad je toliko moćna da nam može popraviti dan i pokrenuti cijelu silu nekih boljih vibracija u nama.
Zašto to propuštamo?
I ono moje pitanje kako da odgajam svoje dijete iskristaliziralo se odmah na početku. Onako jedino kako znam. Da bude pristojno. Jer i mene su tako odgajali. I sada znam koliko je to bilo važno. Ako zanemarim onaj okršaj s prometnim policajcem i vlastiti izlet u nepristojnost, znam da neke stvari moramo usvojiti na samom početku života. To nam je jedina nada. Nemojmo je propustiti.
Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....