Svako vrijeme je teško za sebe, a imati posao i još k tome dobro plaćen i onaj koji voliš je privilegija koju imaju rijetki. Zapravo, nemaju je, zarade tu privilegiju, dođu do toga radom, odricanjem i ponekad i pristajanjem na manje jer imaju cilj, a taj je da rade ono što vole i od čega mogu živjeti kako žele. Zbilja rijetkost, jelda? Jer ima nas masa koji radimo što volimo i za što smo se školovali no nerijetko nailazimo na loše odnose na poslu, agresivnu ili toksičnu radnu atmosferu, neadekvatnu plaću i/ili radimo više poslova za jedno te istu plaću.
Stavila je sebe na prvo mjesto
Godinama sam gledala i slušala prijateljicu kako radi k‘o konj za sirotinjsku plaću i obnaša dvije ili tri pozicije. Bila je, kako kaže, „Katica za sve“ i dobivala, umjesto dvije ili tri, jednu plaću neke Katice. Mislim da je više od pet godina živjela tako. Sve dok nije rekla da je dosta i da će sad dati otkaz. Naravno, nije toliko financijski sigurna da može mjesecima tražiti posao i živjeti od ušteđevine i burze pa je morala naći nešto bolje trepći to grozno radno mjesto gdje se šefica nad njom doslovno iživljavala u njeno slobodno vrijeme i dok je bila na bolovanju. Sad je priča bitno drugačija, evo je na novom radnom mjestu gdje radi jedan posao (jednu poziciju) za maltene 50 posto višu plaću od prethodne, doslovno laganih 400-500 eura od starta više. Više vremena za sebe, više samopouzdanja i bolje kompletno psihofizičko zdravlje je dobila s tom plaćom i pozicijom koja joj nije pala s neba nego se za nju izborila i čekala. Nije htjela svojim odlaskom zaribat‘ ljude na poslu, prvenstveno tu šeficu prema kojoj je već razvila stockholmski sindrom, ali i neke druge kolege s posla pa je trpjela ona, razbolijevala se u međuvremenu skoro svaki mjesec, gutala tablete i bivala beskrajno nesretna i umorna. Kad je konačno dala otkaz, čestitala sam joj, slavile smo obje, pa makar otišla na gore (nije se dogodilo) zaslužila je da joj se čestita jer je stavila sebe na prvo mjesto.
Je li to moglo i ranije? Sigurno. Ima li gladna usta doma pa da se mogla tako kockati? Nema, srećom, iako mislim da bi se zbog gladnih usta možda i ranije pokrenula i maknula iz tog zatrovanog radnog odnosa. Je li bilo lako kasnije? Nimalo, i sama mi je rekla da joj je čudno i da joj dobrih skoro mjesec dana nije bilo ugodno na novom radnom mjestu misleći da je predobro da bi bilo istinito i da će se sigurno pokazati da se zeznula jer nakon svega je toliko malo vjerovala vlastitoj prosudbi i odluci. Ispalo je sve i iznad očekivanja i evo je, niti tri mjeseca kasnije, druga osoba.
Život je bolno kratak
Nije mi jedina takva koju imam i koja je trpjela sran*a na poslu zato da ne zariba druge, da ne ispadne neprofesionalan/na, da drugi računaju na nju ili njega. I sama sam više od 10 godina trpjela puno toga što nije bilo u redu (iako je bilo i jako puno dobrih stvari zbog kojih sam ostala) zato što sam voljela neke ljude, čekala da se stvari promjene i baš jako voljela to mjesto i taj posao. Iako su mi sa strane često govorili da sam budala jer to trpim, da trebam pokrenuti svoje, da trebam dati otkaz, nisam to napravila dok nisam sjela sama sa sobom i rekla si da je vrijeme da završimo tu priču i taj odnos. Nekad ta radna mjesta na kojima ostanemo predugo i ostavimo previše sebe bude teže završiti od, primjerice, braka ili veze. To bude baš rez i početak novog života. Nije čak ni bitno koliko smo vremenski u tome već koliko smo (sebe) investirali i kolika su nam očekivanja bila, a koja na kraju ne da nisu bila ispunjena nego im se nismo ni približili pa je razočaranje tim veće.
Uvijek sam za to da netko, pogotovo netko do koga mi je stalo, ode na bolje. Bez obzira radi li se o novom partneru/ici ili novo radnom mjestu ili seljenju u drugi stan/kvart/ zemlju. Ako je bolje za tog nekog, neka ide i neka mijenja. Ne mogu više gledati kako su ljudi nesretni i kako se grče za osnovno kao što su egzistencija, osjećaj pripadnosti ili ljubav. Svi i svatko na ovome svijetu ima pravo biti prihvaćen, adekvatno plaćen i cijenjen te voljen. I kad to elementarno pravo, neko od maloprije navedenih, bude uskraćeno unatoč trudu i vremenu bude mi teško za gledati/čuti. Doslovno me boli čuti neke glasovne poruke skorojevića koji su rođeni sa zlatnom žlicom u grlu dok se izderavaju na svoje zaposlenike koji se trude i više od 18 sati dnevno. Zbilja bih, da mogu, voljela da se nekad karte promijene i da ti koji diktiraju nečiji težak posao budu neko kraće vrijeme u njihovim cipelama. Možda nešto nauče dok po 10+ sati dnevno na plus milijun u profi kuhinji rade sve, od guljenja krumpira do oštrenja noževa, pranja suđa i podova do filetiranja ribe i pečenja palačinki. Da ih vidim bi li znali uopće čemu što služi i kako se koristi, kad već ne znaju menadžerirati možda bi im guljenje krumpira išlo. Iako, sumnjam. Kao što sumnjam da bi bivša šefica moje jako drage prijateljice znala napisati sve tablice i mailove koje je frendica napisala i poslala u danu dok bi vodila društvene mreže (a nije bila community manager ili social media manager), kuhala kave i vodila ured.
Da, znam da sam klasa utopist i da ću umrijet‘ vjerujuć‘ da svijet može biti ljepše i pravednije mjesto, a vjerojatno neće no ono od čega također neću odustati je da moji (a i tuđi) ljudi daju taj je*eni otkaz kad treba, da se razvedu kad nisu sretni, da ulove tu osobu o kojoj sanjaju. Jer živimo jednom, i koliko god da se ponekad to činilo nekim dugim periodom vremena zapravo je taj život bolno kratak i proleti prebrzo. Čemu onda gutanje knedli zbog nekog višeg cilja i saginjanje glave pred tobože autoritetima koji nisu zaslužili tu titulu? Daj otkaz, idi na niže i ako treba, ali budi bistrije glave i mirnijeg srca pa će se drugo posložit najbolje za tebe. Uvijek bude tako, baš uvijek, a siledžije od šefova će ionako u roku nekoliko dana naći neku novu žrtvu koja će se zadržati dok i njoj/njemu ne pukne film.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.