Terapeutkinja Dubravka: Dobar dio života provela sam na dijetama, a sad konačno znam zašto sam bila debela

Piše: Dubravka Fazlić, terapeutski savjetnik

Jedan dio svoga života bila sam punašna kako bi moja baka rekla. Šalu na stranu, bila sam debala. Sretna i nesretna! Sretna kad sam se uvjerila da sam sretna, a u biti cijelo vrijeme nesretna i tužna. Dijete su dolazile i prolazile kroz moj život. Ponekad sa se osjećala kao da sam u vlaku koji nema puta i nema kraja.

Što god da sam isprobala, moje tijelo je i dalje bilo debelo. Zašto? Ono me štitilo? Od čega? Kako?

Pa ovako. Kada se mi ljudi nađemo u opasnosti naše tijelo reagira tako da uključi program. Duboko u sebi mi smo vrlo jednostavni. Kako bismo preživjeli potrebna nam je zaštita u obliku masnoća. Preživjeli što? U davna davna vremena hladnoće i perioda bez velikog izbora hrane. Danas takvi periodi više ne postoje (za dobar dio nas), naše tijelo nije svjesno toga. Iz nekog razloga (kasnije ćemo o tome) naše tijelo je aktiviralo program debljanja i stvorilo štit oko nas. Uslijed tog razloga u tijelu su se dogodili određeni hormonalni i kemijski procesi kako bi dobili i zadržali masnoću i sada smo sigurni.

Znate kako neki ljudi su mršavi i što god napravili, koliko god pojeli ostaju mršavi i ne mogu se udebljati. Njihovo tijelo je reagiralo isto obranom tako da oni moraju biti i ostati mršavi kako bi mogli pobjeći kada im zaprijeti opasnost. Kada su mršavi onda su sigurni.Naše tijelo radi programe za nas kada osjeti da smo ugroženi. Ono što povezuje oba slučaja je sigurnost. Potreba osjećaja sigurnosti može doći iz raznih situacija. Naše tijelo ne prepoznaje emocionalnu opasnost. Kada smo emocionalno uznemireni to je signal za naše tijelo da smo u opasnosti i ono uključuje štit zaštite. Aktivira se program biti debeo ili biti mršav.

Da se vratimo na mene.

I moje tijelo je napravilo štit kako bi me zaštitilo jer mi je bila potrebna sigurnost. Kad bismo gledali izvana imala sam sve što mi je život mogao pružiti, obitelj, novac, super izlaske, brdo prijatelja, a ja sam bila sve veća i veća. Emocionalna debljina je termin koji ću vam sada pojasniti. Emocionalna debljina je potreba da budemo debeli i to je naša, najčešće nesvjesna, premda može biti i svjesna strategija preživljavanja.

Važno je saznati uzrok emocionalne debljine

Zašto imam potrebu da budem debel/la. Što se skriva iza te potrebe? Što možemo da napravimo kako bismo eliminirali tu potrebu? Tek kada eliminiramo potrebu da budemo debeli možemo krenuti na promjenu prehrambenih navika. Ako se ne dotaknemo uzroka i što stoji iza emocionalne debljine stalno ćemo dobivati jo-jo efekt.

Neke od mogućih uzroka emocionalne debljine:

• psihičko i emocionalno zlostavljanje (emocionalno nasilne veze)
• fizičko i seksualno zlostavljanje (ako sam debel onda sam neprivlačan zlostavljaču)

• ako sam velik tada sam šef - ugodnije se osjećam u ulozi šefa ako imam višak kilograma

• samokažnjavanje - nisam vrijedan uspjeha, ljubavi, kvalitetne veze
• otpor - ima veze s kontrolom ako netko iz naše okoline želi da smršavimo, zadržavajući našu težinu mi mislio da zadržavamo osjećaj kontrole nad našim životom.
• testiramo ljubav druge osobe ako smatramo da nas voli samo zbog našeg izgleda
• izdajemo svoje voljene - ako prevladava uvjerenje u našoj obitelji da su svi debeli - ako ja smršavim ne bi više bio dio
• tuga
- koristimo debljinu kao izgovor - nitko me neće zaposliti jer sam debel, ne mogu imati partnera ovakav-ovakva.

Ja sam imala dominantnog oca i posao koji sam radila zahtijevao je veliku dozu autoriteta koji sam dobivala svojom pojavom. Imala sam osjećaj da me se tada čuje, poštuje i ispunjavaju moji zahtjevi i zadaci. Ono što nam je sada činiti je prvenstveno naći uzrok naše emocionalne debljine. I doslovno isključiti program debljina (ili mršavost).

Pitanje koje slijedi je kako?

Naučiti prepoznavati i prihvaćati svoje osjećaje. Provjeriti koje su to vaše potrebe i čiji život živite? Ne gurati osjećaje ispod tepiha i reći proći će! Upravo je to aktiviralo zaštitu oko nas u vidu masnoća. Važno je naučiti izraziti svoje emocije i nositi se s njima. To je putovanje koje traje. Lijepo je i uzbudljivo! Ujedno je i izazovno jer doslovno brusimo sebe poput dijamanta. Polako skidamo sloj po sloj sa sebe da bismo na kraju zasjali u punom sjaju ostavljajući iza sebe sve ono što nam više nije potrebno i što nam ne koristi.

Na takvom putovanju uvijek je korisno imati potporu i pomoć.

Kako sam ja uspjela

Sama sam dobar dio života provela na dijetama. Krajnji rezultat bilo je razočarenje i jo-jo efekt. Nešto su me i naučile. Da moram promijeniti pristup ako želim imati drugačiji rezultat. Umjesto da pratim planove prehrane, važem obroke, brojim kalorije, odlučila sam se za promjenu odnosa sa samom sobom. Umjesto da na hranu gledam kao dobru i lošu, krenula sam u potragu unutar sebe.

Za početak, počela sam biti iskrena prema sebi, prestala sam si lagati da sam sretna takva kakva jesam. Zapitala sam se što ja to zapravo hranim? Kako bih došla do tog odgovora krenula sam malo dublje i pitala se što ja to želim i za čim ja to žudim. Pitanje koje je naizgled jednostavno, obično i djetinjasto. To pitanje rijetko postavljamo jedni drugima, a još manje sebi. Ono je važno kako bismo shvatili tko smo i što se zapravo krije u našoj potrebi kada u sebe unosimo hranu koja nije prijatelj našem tijelu.

Hranila sam emocije koje sam duboko zatrpala u sebe. U neke nisam vjerovala, a dobar dio njih nisam ni poznavala. Bila sam suočena s činjenicom da ja hranim svoje emocije velikom količinom hrane. Tako nisam morala misliti o sebi, svojim željama i potrebama. Za sve je potrebno strpljenje i vrijeme. Promjena navika ne dolazi preko noći. Danas održavam željenu težinu, moje tijelo je moj hram i prema njemu se tako odnosim. Njegujući ga tako da poštujem i volim sebe, biram misli i namirnice koje unosim u njega. Imamo samo jedno tijelo, jedan um i dušu. Način na koji živimo naš život je naš vlastiti izbor i uvijek to možemo promijeniti.