Sreća u nesreći, tako Katarina Baković danas naziva cistu koja joj je rasla u trbuhu i koja je buknula tako naglo da je nije mogla ignorirati. Cista je bila na jajniku otprije, pratili su je na redovitim ginekološkim pregledima i pretpostavljalo se da je benigna, jer je mirovala i nije izazivala simptome. No, kad je u dva tjedna narasla toliko da Katarina nije mogla zavezati žnirance, nije ostalo puno izbora - u travnju prošle godine mlada žena morala je na operacijski stol.
Kad je uklonjena, cista je imala 23 centimetra, no najgora vijest tek je slijedila. Patohistološka analiza pokazala je da je tvorba maligna te je Katarina koji dan prije 36. rođendana dobila dijagnozu: mucinozni adenokarcinom jajnika. Za tri tjedna ponovo je bila na operaciji, ovoga puta su joj morali izvaditi maternicu, jajnike, jajovode, trbušni zid, slijepo crijevo. Čekala ju je nakon toga kemoterapija i sve što uz nju ide.
Danas se Katarina osjeća odlično i otvoreno govori o onome kroz što je prošla, jer želi olakšati drugima koji se nađu u sličnoj situaciji. Prvi joj je instinkt bio govoriti o tome i nije joj teško govoriti javno, pa je svoje iskustvo iznijela i na nedavnom okruglom stolu "Za žensko zdravlje bez stigme i srama" koji je u povodu Svjetskog dana ginekološke onkologije (World GO Day, obilježava se 20. rujna) organizirala Udruga žena oboljelih i liječenih od raka SVE za NJU. Ona je, nakon što je doznala dijagnozu, naišla na zid šutnje podignut oko ginekoloških karcinoma.
Svijetla točka
- Očajnički sam tražila žene koje su prošle kroz isto, prvenstveno mlađe, koje bi mi mogle reći nešto o raku i liječenju, ali i o ranoj menopauzi, koje sam se vjerojatno najviše bojala. Uz to, oblik bolesti bio je rijedak, tim više mi je trebao netko s kim sam se mogla poistovjetiti. No, nisam mogla naći nikoga, pa sam se okrenula TikToku i YouTubeu i pronašla djevojke iz različitih dijelova svijeta i sada smo online frendice. Tražila sam neku svijetlu točku u koju bih mogla gledati, a meni bi bilo drago da to jednoga dana možda nekome budem ja, da se osoba s tako teškom dijagnozom ne mora osjećati kao da je jedina na svijetu - objašnjava motive Katarina.
Njezina je borba s karcinomom počela osjećajem nadutosti koji nije prestajao, a jedno se jutro probudila i vidjela na trbuhu nešto što je sličilo na bruh. Javila se ginekologu i uslijedio je standardni postupak koji je pokazao da ima golemu cistu koja raste iz dana u dan, zbog čega su mislili da je benigna. Nažalost, nije bilo tako.
- Zapravo sam zahvalna na tome što je tako brzo rasla, jer rak jajnika često nema tako očit simptom. Ovako su ga ulovili još u povoljnoj fazi, u drugom stadiju. Ipak se malo grizem kad pogledam unatrag, jer imala sam puno pokazatelja da nešto nije u redu, no pripisivala sam ih koječemu, samo ne nekoj ozbiljnoj dijagnozi. A moj organizam je vrištao - kaže Katarina.
Bila je u to vrijeme stalno bolesna, i najmanja prehlada bacila bi je u krevet na pet dana. Ujutro bi jedva ustala, a kad bi došla kući iz obične kupnje, morala bi leći i odspavati. To se događalo prije godinu i pol, no sada misli da neki suptilni simptomi sežu i deset godina unatrag, što je moguće, jer liječnici su joj rekli da je to spororastući oblik raka jajnika. Cista iz koje je sve krenulo ranije nije radila probleme, no na ultrazvuku je izgledala mutno, što je bilo sumnjivo.
- Mislilo se da je tako zato što možda imam endometriozu. Međutim, možda je cijelo vrijeme bila maligna, to nikad nećemo znati. Problem je što nemamo dijagnostičko sredstvo za endometriozu, a pogotovo ne za utvrđivanje malignosti ciste. Može se znati samo ako se izvadi i patohistološki analizira. Pratila sam cistu godinama, no kontrole nisu mogle pokazati je li maligna. Ni tumorski markeri nisu uvijek pouzdani. U trenutku dijagnoze bili su povišeni, ali na prijašnjim mjerenjima nisu - navodi Katarina kod koje nakon dviju operacija više nije bilo dokaza o prisutnosti bolesti. No, ne može se znati jesu li u tijelu ostale mikroskopske čestice raka, pa je kemoterapija bila potrebna.
Razgovor je najpotrebniji
Naša je sugovornica barem od dijela stresa željela zaštititi roditelje koji žive u Novoj Gradiški tako da im je sve rekla tek dan prije nego što je počela s kemoterapijom. U tome su joj pomogle sestre Kristina i Nikolina, kojima je također "priznala" s određenim zakašnjenjem. Srednja sestra Kristina doslovno ju je natjerala na videopoziv mami, pa su sve tri sjele pred mobitel, nasmiješene, a onda je Katarina ohrabrujućim riječima objasnila što se događa.
- Mama je dobro to podnijela, tata malo lošije, ali muškarci su takvi, nježniji - smješka se Katarina. Prvu je operaciju prebrodila s dečkom Marinom Klišmanićem i prijateljima, a drugu s njim, prijateljima i sestrama. Svi su joj oni, kao i roditelji, bili podrška u onome što ju je čekalo tijekom i poslije kemoterapije.
Rak je bolest cijele obitelji i svih bližnjih, ali izgurali smo nekako, kaže. Ni to ljeto 2024. nije joj nužno u lošem sjećanju, jer je bilo i puno lijepih trenutaka. Družila se s mamom, išla na male izlete s Marinom, prijatelji su joj donosili hranu kad je bila u Zagrebu. U najcrnjim tjednima najpotrebniji joj je bio razgovor.
- Nisam smjela ostati sama u stanu sa svojim mislima, jer otišla bih u najmračnije zakutke ljudske svijesti. Htjela sam se družiti, iako sam bila grozno društvo, najgore moguće, no svi su bili divni i pokušavali su se normalno odnositi prema meni, jer najgore što okolina može napraviti je sažalijevati oboljelu osobu. Razgovarali smo o svemu, a imala sam potrebu govoriti i o bolesti, jednostavno sam morala izbacivati riječi - kaže. Isto tako je i istraživala sve što je mogla doznati o bolesti, premda je znala da je to dvosjekli mač. - Poludjela bih da nisam. Bile su mi potrebne i psihička i činjenična pomoć.
Što konkretnije
Važno je reći i da joj je bila potrebna konkretna pomoć, posebno u prvim tjednima kada nije mogla obavljati jednostavne životne radnje. Oboljeli trebaju nekoga tko će im kupiti hranu, skuhati, donijeti lijekove, očistiti stan, platiti režije, ona za to nije imala snage, ni psihičke ni fizičke.
- Okolini isto nekada ne padne na pamet koliko je to važno, jer svi su u novoj situaciji. U tim prvim tjednima ja sam samo postojala i ništa nisam mogla. Bila sam užasno umorna, a kako sam u toj fazi jedva što i jela, bila sam slaba i pothranjena. Iz iskustva mogu reći da je najvažnije da bližnji budu tu, da drže oboljelu osobu na dlanu i da budu dostupni za razgovor, ako joj se razgovara. Ne treba reći ono: "Ako ti nešto zatreba, samo pitaj", jer bolesna te osoba neće pitati. To je totalno pogrešno i zvuči kao opravdanje pred samim sobom. Treba biti konkretan, primjerice donijeti hranu. Čak i ako oboljela osoba tada ne želi jesti, čak i ako te možda ne želi vidjeti, ostavi joj tu hranu, jer tako će znati da ima nekoga za sebe. Sjećam se scene, gledala sam u stol pun zdjela koje nisu bile moje. Bile su to zdjele ljubavi, u njima su mi bliski ljudi donijeli hranu. Ili prijateljica koja bi mi samo banula na vrata, očistila sve i otišla, a ne bi me ništa puno pitala. Ili moja najbolja prijateljica koja živi u Njemačkoj i nekoliko je puta doletjela samo da bi bila uz mene. Ili Marin, s kojim sam tada bila samo nekoliko mjeseci u vezi, koji je bio tu za mene i pustio me da se oslonim na njega i doslovno fizički, ali i psihički. Naša se veza produbila i sada smo zaručeni - sretno kaže Katarina. Vjenčanje planiraju u svibnju i to je jedan od rijetkih čvrstih planova koje ima, jer nov pogled na život znači i ne planirati previše.
- Plan mi je živjeti sa što manje stresa, raditi ono što me ispunjava, družiti se s ljudima koji me ispunjavaju, cijeniti sve što imam i ne gledati na ono što nemam - jasna je Katarina koja je otkaz na tadašnjem marketinškom poslu dala iz bolnice i prije nego što je doznala da je cista maligna, jer je već tada shvatila da su joj se životni stavovi promijenili. - U bolnicu sam došla s laptopom, da još nešto obavim prije operacije, no nakon nje sam čvrsto odlučila da se više neću buditi s grčem u želucu, makar ne imala eura na računu, jer ništa nije toga vrijedno.
Sada se vratila šminkanju, svojoj prvoj ljubavi. Posao ju je bio odveo u Katar gdje je četiri godine radila kao vizažistica, a onda se okrenula marketingu jer je odlučila iskoristiti diplomu ekonomije i menadžmenta. Nakon još tri godine vratila se u Hrvatsku i nastavila s marketingom, no sada je opet primarno vizažistica. Živi po vlastitom ritmu, što joj znači više od ikakve plaće.
Izlazak iz kaosa
Dok se pokušavala snaći u kaosu koji je u njezinom životu stvorila dijagnoza, Katarina se javila i Udruzi SVE za NJU. Otišla je na psihoterapiju, a tražila je i prehrambene savjete jer se užasno bojala hrane, toliko da se izgladnjivala.
- Nutricionistica Udruge malo me opustila i dala mi korisne savjete za prehranu, a psihologinja Maja pomogla mi je razgovorom. Već mi je i činjenica da postoji udruga koja se bavi ženama oboljelima i liječenima od karcinoma bila utješna. Jer ako postoji ta udruga, to znači da postoji netko kome se mogu obratiti, a isto tako, postoje i ljudi koji prolaze kroz isto što i ja. Uputili su me iz Udruge i na portal nijefrka.hr, tamo sam čitala recepte, gledala videa. Moj odgovor na dijagnozu bio je da potražim sve koji mi mogu nešto korisno reći, a sada želim i ja nešto korisno i važno reći drugima - ističe Katarina.
- Drugi pak ne žele dodatnu pažnju koju dijagnoza raka može donijeti i to razumijem. Ne žele sažaljenje, ono je najgore, i ne žele imati posla s dušebrižnicima i zluradima, a to su mnogi doživjeli - tugaljive poglede i telefonske pozive od kojih su neki čisto naslađivanje. Ja nisam, jer sam okružena odličnim ljudima i pazim koga primam u život, ali moji roditelji jesu - govori Katarina.
- Bila sam svjesna da će se to događati i pripremila sam ih na to. Rekla sam im da to ne utječe na moj oporavak, neka svatko misli što god hoće, meni ne mogu ništa. Život će već svakoga naučiti lekciju, a bolest je dio života.
Zahvalna organizmu
Katarina iskreno govori i o tome kako je nakon dijagnoze zastranila s prehranom, iako se do tada hranila relativno zdravo. Međutim, kad je dobila dijagnozu, odjednom joj je sve bilo krivac za rak, a najviše hrana, vjerojatno zato, smatra, što nad njom možemo imati najdostupniji oblik prividne kontrole.
- Mislila sam da mogu donekle kontrolirati zdravlje ili razvoj bolesti zdravom prehranom, iako je to "zdravo" u mojoj glavi u tim trenucima bilo nešto totalno iskrivljeno. Bojala sam se jesti, htjela sam samo organsko, a to baš i nije toliko dostupno. Sada se hranim uravnoteženo, naravno ne savršeno, ali zdravo. Jedem puno voća i povrća, puno organskog, pijem cijeđene sokove, ali to ne znači da se ne počastim pizzom, vinom, čokoladom i svime što mi srce poželi, jer i to je dio čari života. Uvela sam puno zdravih navika, ne nužno da spriječim ponovnu pojavu bolesti, već zato što sada puno više cijenim zdravlje i svoj organizam koji je nakon sve te torture odlučio ponovo procvjetati. Kile su se počele vraćati, kosa i trepavice počele su rasti čim sam prestala s kemoterapijom. Organizam uvijek teži ravnoteži i radi za tebe, tako da sada živim zdravije iz želje da mu ne otežavam. Zahvalna sam na zdravlju, jer bila sam u prilici da po brzom postupku shvatim što je jedino važno u životu. U trenutku dijagnoze doslovno nisam imala zdravstvenu iskaznicu, a onda sam upoznala unutrašnjost bolnica i domova zdravlja uzduž i poprijeko. Petrova i Dom zdravlja Siget, to su moje dvije dnevne sobe - kaže Katarina koja je puna riječi hvale za sve koje je susrela tijekom liječenja.
Operirao me na Petrovoj dr. Ivo Brozović koji mi je na ljudski način priopćio da imam rak jajnika. Kroz šest ciklusa kemoterapije vodila me dr. Kristina Katić, a i dalje vodi moje liječenje. Bolnica nudi psihološku pomoć, prva osoba s kojom sam razgovarala bila je psihologinja Matea. Sestre su bile predivne, a fizioterapeutkinja se brinula za to da se nakon operacije krećemo, što ubrzava oporavak. Da dijagnoza nije bila tako ozbiljna, boravak u bolnici bio bi skoro pa ugodan, jer soba je bila super, ekipa odlična, sunčale smo se na balkonu, imale smo policu s knjigama, a i hrana je bila dobra.
Loša epizoda
Sada je Katarina na praćenju, redovno obavlja krvne pretrage, ultrazvuk, CT, razgovor s onkologinjom. Liječnici vjeruju da je karcinom koji je imala loša epizoda i da se ne bi trebao vratiti. Ona se ne boji, živi i radi najbolje što može za sebe i sadašnji trenutak i trudi se ne brinuti o budućnosti.
- Ako se počnem brinuti, znam da imam svoje ljude uz sebe, imam Udrugu SVE za NJU, djevojke koje su prošle slično kao ja, imam Udrugu Budi dobro. Oni se trude uvesti program psihičke i fizičke rehabilitacije za onkološke pacijente tijekom ili nakon liječenja. Grupe već idu u lječilište u Velom Lošinju s liječnicima i fizioterapeutima. Prošla sam program i stvarno se nadam da će jednoga dana biti svima dostupan - kaže Katarina. Poručuje svim ženama da ne odgađaju posjet liječniku kad primijete neke simptome i da ih ne pripisuju olako ciklusu, umoru, stresu. I blagi simptomi mogu ukazivati na karcinom, a to znači da sve što odudara od normale treba što prije provjeriti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....