Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje.
Naučili su nas da se čitav život moramo nekome dokazivati da vrijedimo, a da bismo to postigli moramo ispunjavati svačija očekivanja, tako da su ti drugi koji imaju velika očekivanja od nas (roditelji, škola, prijatelji, poslovna zajednica, društvo), zapravo postali gospodari naše sudbine. Loša slika o sebi odnosno nisko samopoštovanje i to da se osoba mora stalno dokazivati drugima da ‘‘vrijedi‘‘, potječe prije svega iz naše obitelji i odnosa - odnosno najčešći je obrazac nošenja s neprihvaćanjem od strane roditelja.
Nisko samopoštovanje
Perfekcionizam je jedna od osobina koja se i dalje jako cijeni jer biti perfekcionist znaci biti odgovorna i Inteligentna osoba! Daleko od istine jer je stvar puno dublja.
Biti perfekcionist prije svega znači imati lošu sliku o sebi (nikad dovoljno dobar) odnosno imati nisko samopoštovanje. Također ono generira osjećaj velike nesigurnosti; niske granice tolerancije na konflikt (povlače se, ne znaju reci “ne” tj. obraniti svoje granice); izloženost stresu, svađama, a nerijetko i nasilju ima za posljedicu prekomjerno ispunjavanje tuđih potreba na svoju štetu, a da često ti drugi to nisu uopće od njih ni tražili.
Tu je i fenomen prokrastinacije odlaganja za sutra. Sve skupa moglo bi se podvesti pod zajednički nazivnik velike emocionalne nepismenosti odnosno nerazumijevanje svojih potreba i emocija koje rezultira neurozama i psihosomatskim poremećajima i bolestima.
Perfekcionizam je pokazatelj da ne živite život, nego non-stop imate neke strahove te pokušavate sve kontrolirati, što je nemoguće. Na taj se način osoba jako troši i iznutra i izvana i ne može živjeti svojim punim potencijalom. Iza potreba za perfekcionizmom skriva se zapravo manična kontrola i potreba da osoba nikad ne bude izložena onom unutarnjem osjećaju bespomoćnosti i neizvjesnosti.
Najviše se susrećem s ovim u radnom okružju perfekcioniste koji se manifestira kao odgovornost, prekomjerna organiziranost, u socijalnim kao socijalna anksioznost, kod mladih sve češće odlaganje za sutra ili prokrastinacija. Sve skupa bi se moglo podvesti kao nepostojanje nekih svojih vlastitih želja i ispunjavanja potreba zbog tih drugih kojima se moram dokazati da vrijedim.
Osjećaj bespomoćnosti
Perfekcionizam je problematičan i signalizira osobi da je krajnje vrijeme da se pozabavi svojim odlukama, potrebama, svojim emocijama (bijesom, ljutnjom, tugom,…), agresivnom ponašanju (ili pasivnom agresijom). Drugim riječima preuzimanjem odgovornosti i suočavanjem onoga od čega osoba bježi čitav život - a to je osjećaj bespomoćnosti.
Svi se ponekad osjećamo povrijeđeni i to je ok. Ipak u umu povrijeđenog i napuštenog ‘‘djeteta‘‘ ostaje duboko zakopani strah da će se bol koju je nekada u djetinjstvu doživio ponoviti tj. vratiti na ono mjesto patnje s kojeg je pobjeglo. To je naravno sve jedna velika iluzija jer što osoba više bježi od bola i patnje (zapravo sebe), to više ustrajava i sprječava nekoga da živi i diše punim plućima, da radi i ulazi u veze vrijedne rizika. Takve osobe ne razumiju da ih možda drugi ljudi vrednuju više nego njihovi roditelji, međutim ne više nego oni sami sebe. Što vam vrijedi ako vas drugi vrednuju po vašim dostignućima ako vi sami sebe ne vrednujete i osjećate se zapravo bespomoćno, nezadovoljno i nesretno? Nikada ne biste smjeli dozvoliti da neki drugi ljudi pa i oni koje volimo i koji su nam dragi postanu jedini arbitri naše slike o sebi odnosno naše vrijednosti. To prije svega moramo biti ja i vi a ne ‘‘oni‘‘..
Sve dok su vam drugi i dokazivanje na prvom mjestu, bit ćete nesretni
Sve dok želite postići i ostvariti sebe kroz neki savršeni posao, plaću, vezu, brak, djecu….savršenog sebe, bit ćete nesretni, zato što se iza tog perfekcionizma krije jedna velika rupa ispunjena osjećajem očaja, jada, bijesa, tuge zbog neispunjavanja nekih vaših visokih kriterija koji su od početka bili neodrživi. Želja i nastojanje za sveopćim priznanjem od strane drugih otkriva nam psihički sistem djeteta koje može biti najbolje svima, a najgore sebi, jer ako nismo najbolji, osjetite tu unutarnju prazninu koja naprosto izjeda i guta vašu psihu i zbog koje mislite da ne vrijedite i da vaš život zapravo i nema nekog smisla.
Jako je bitno da ovo razumijete inače vaš će život biti samo nastavak dokazivanja i jurnjave da drugima kroz svoja djela pokažete da vrijedite i zaslužujete ljubav za koju se morate izboriti. i da nije u redu da nas ostave da patimo.
U biti perfekcionist misli da ga nikada neće voljeti i neće biti važan drugima ne shvaćajući zapravo da je suštinski u pravu u određenom smislu, jer drugi će nas prihvatiti, voljeti, bit ćemo im važni, ali ne na isti način na koji smo željeli da budemo važni svojim roditeljima.
Ne liječite nesretno djetinjstvo težnjom za savršenstvom
Skrećem pozornost da se nečije nesretno djetinjstvo u kojemu leži korijen uzroka perfekcionizma, a uz koje se nadovezuje emocionalna hladnoća, zapostavljenost ili emocionalno zlostavljanje od strane primarnog skrbnika (roditelja, bake, djeda), nikako ne može liječiti perfekcionizmom. To je jako loša strategija jer naprosto ne postoji način da netko izbriše deficite i nedostatke nečega što pretpostavlja odgovorno roditeljstvo, i da te rupe traži u perfekcionizmu ili partneru koji ima to što vama nedostaje i za čim ste čitav život težili.
Još jednom, iza perfekcionizma se krije kontrola i potreba da osoba nikada više ne bude izložena osjećaju nesigurnosti, neizvjesnosti i bespomoćnosti koje je nekada u djetinjstvu to doživjela. Stvari su nažalost drukčije u stvarnom životu i stoga je takva strategija totalni promašaj i vjerujte mi siguran put prema narušavanje vašega mentalnog i tjelesnog zdravlja, što će reći nesretnog i ispraznog života bez smisla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....