ŠTO NAM TO ŠAPUĆU? Čak i kad mislimo da nemaju smisla, snovi nam šalju znakovite poruke

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu

Te sam se večeri osjećala baš tužno i usamljeno. A bez nekog jasnog razloga. Dan koji je bio na izmaku bio je lijep i ispunjen. Spremala sam se za krevet, svi su već spavali, stanom je vladao tako rijedak i luksuzan mir. I onda se pojavio taj osjećaj. Ničim izazvan, potpuno neočekivan. Nije to bila ona tuga koja te ščepa za vrat, baci na pod kupaone i natjera te da isplačeš dušu. Ne, ovo je bila više neka melankolija, sjeta ili možda onaj vječito neprevediv portugalski "saudade". Neka zloslutna sjenka koja se nadvila nada mnom usred krasnog proljetnog dana. I nikako nisam mogla otkriti što je stvara. Gledajući na sve strane, nije bilo ničega što je zaklanjalo sunce.

Noć je donijela odgovore

Znajući već dobro kako to obično ide, pustila sam sjenku da bude tu uz mene, potpuno vjerujući da ću shvatiti njenu poruku i značaj kad za to dođe vrijeme. Tik prije nego što ću usnuti, prošla mi je kroz glavu misao: "Možda mi noć donese odgovor…"

Sljedeće čega sam svjesna je moja kćer koja me budi dok se pokušava umigoljiti u krevet između muža i mene. Njezina me prisutnost dozvala iz nekog drugog, miljama udaljenog svijeta. Gdje li sam to bila? Tko su sva ta lica koja su protutnjala mojim snom? Što znače svi ti događaji i sve te emocije koje sam doživjela?

O da, primila sam te noći poruku. Šarenu i prepunu života. Našlo se tu pomiješanog svega i svačega. Kao da mi je karnevalska povorka proletjela kroz glavu te noći.

I nisam se baš mogla prisjetiti svakog dijela sna. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim "što je pisac htio reći". Od cijelog tog čušpajza nisam znala ni odakle bih krenula. Na što da usmjerim svoju pažnju. Pa sam se uhvatila za ono najupečatljivije iz sna. A to je bila jedna baba. Grozna žena. Zla do srži. I baš sam, eto, imala sreću da sa svojim kolegama s Gestalta dođem u njenu kuću. Ne znam točno što smo tamo tražili, mislim da smo pripremali neku predstavu. I trebali smo kod te babe biti smješteni neko vrijeme. Da, baš tamo. Kod najgore babe na svijetu. Nije ona zapravo ni bila cijelo vrijeme fizički prisutna, ali osjećaj da nas gleda i mrzi i da joj smetamo je cijelo vrijeme bio u meni. Osjećala sam kako me ugrožava i dahće mi za vratom u svakom trenutku.

Odjednom se u kući pojavila neka prljava voda i morali smo se brzo spakirati i izaći. Bila sam sretna što odlazimo jer sam mislila da ćemo se riješiti babe, ali ona je i dalje išla za nama. Sada je bila i fizički prisutna. Stalno je hodala za mnom, ništa nije govorila, ali me pratila u stopu. Osjećala sam da želi nešto od mene. Ali uopće me nije zanimalo što želi, samo sam htjela da nestane. Više me nije ugrožavala, ali mi je išla na živce. Bila je tako grozna prema nama dok smo bili u njenoj kući, sputavala nas je i nije nam dala mira, a sad kao neka jadnica hoda tu za mnom i nešto hoće. A ja bih trebala biti ta koja će prva pružiti ruku pomirenja i pitati: "Baba, što hoćeš?" Čak su me i moji kolege nježno nagovarali da dam babi šansu. A ja tvrdoglavo nisam željela. Kao dijete sam se inatila.

Zar stvarno!?

I kako to obično biva u snovima, babe najednom nestane i mi smo svi na nekom brodu u nekom gradu sličnom Veneciji, ali puno šarenijem, i plovimo nekamo, tko zna kamo?!

Baba mi ne izlazi iz glave. Trudim se prisjetiti svih dijelova sna, trudim se osjetiti što više. Puno se toga tu naslagalo. Ali baba je ključ svega, sigurna sam. Pokušavam se sjetiti onog što znam o snovima i kako se analiziraju. I sjetim se. Teorija kaže da sve što se u snu pojavi predstavlja neki dio nas. I prođe me jeza. Ta grozna baba - ona je dio mene. Dio tako mrzovoljan, tako ogorčen, tako ljut i pun mržnje. Ne želim to, a osjećam da je tako. Osjećam tu babu duboko u sebi. Dio je to koji bi najradije kirurški odstranila, ne želim biti takva.

Ona je - JA!

A onda pokušam biti ta baba. Pokušam pogledati svijet njenim očima. I shvatim koliko mi je to lako. Koliko ju razumijem. Djeluje tako grozna izvana, a zapravo je u strahu. U strahu je od svih tih silnih promjena koje su je zadesile. Od tog šarenila i svih tih ljudi koji prolaze kroz njenu kuću. Ona ima svoj mir i svoj prostor i ne želi promjene. Želi da sve ostane kako jest. Možda je dosadno i možda je usamljena, ali tu je sigurna. Zna kakav će joj biti svaki dan. Nema iznenađenja. I nema opasnosti. Iluzija je to, ali babi to godi. To je zabluda kojom se hrani svakog dana.

I onda dođe dan kad joj u kuću upadne nešto novo, potpuno nepoznato. I još dovede i prijatelje. Pa sad ta djeca podižu stoljetnu prašinu u njenoj kući, premeću stare slike i vrijedne joj drangulije. Sve prevrću, sve preispituju. Nalaze stvari koje je tako brižljivo pospremila negdje gdje ih ni ona sama više nikada neće moći pronaći. Njezina kuća je oskvrnuta, njezina sigurnost uništena. Čak su od te silne nove energije i neke cijevi popucale i podrum kuće je poplavio. I tek tada su ta djeca konačno izašla van. Ali sada osjeća kao da je ostala još više sama u potpuno isprevrtanoj kući. I ne može više tu ostati. Kreće i ona za djecom. Kreće za mnom i traži nešto. Utjehu? Razumijevanje? Osjećaj pripadnosti? Ne zna ni sama. Ne zna ni zatražiti. A ja joj okrećem leđa.

I odjednom osjetim puno ljubavi i topline za taj dio sebe. Prastari, stoljetni, ostavljen i ignoriran. Koji živi sam u svojoj prašnjavoj kućici, koji je navukao na sebe zloću i ružnoću ne bi li se obranio od svijeta i ljudi. Ali nije uspjelo. Ljudi su došli. Život je došao. I sve izokrenuo naglavačke.

I negdje duboko u grudima srce starice je zaplesalo. Novim ritmom i novom energijom. Dječjom. Ciganskom. I odvuklo babu iz kuće, natjeralo ju da hoda za mnom.

Eto mi odgovora! Zato sam tako tužna i osamljena. Zbog te moje babe koju sam ostavila. Kojoj sam okrenula leđa. Koju nisam htjela ni pogledati. A da sam ju samo pogledala… prepoznala bih u njenim očima svoje oči.

U mislima mijenjam kraj sna. Čvrsto grlim tu staru baku. Pogledam u njene oči, pune straha i mudrosti i života. I shvatim da gledam sama u sebe.

IZVOR: Izvrnuto Potisnuto