Što kad ljudi do kojih nam je stalo imaju loše ili krivo mišljenje o nama - mijenjati ga ili odustati?

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu

Ima tome možda i 20 godina. Sjedila sam u kuhinji kuće na Dugom otoku sa svojom nanom (=bakom). Na ekranu njenog malog televizora u tom je trenu bio rakun koji je pio vodu s ulice. Gledala sam nanu kako gleda televiziju i palo mi je na pamet: "Bože, zna li ona uopće koja je to životinja?" Zbilja, je li ona ikad igdje u svojih 80 godina života vidjela rakuna?

"Nana, jel ti znaš koja je ovo životinja?"

Namrštila je lice fokusirajući se na ekran. Nekoliko je sekundi šutjela i onda potpuno sigurno i odlučno rekla: "Maška."

"Nije to, nana, mačka. To je rakun."

Tišina…

Nakon nekog vremena, nana je jasno dala do znanja što misli o mom poučavanju rezolutno zaključivši sebi u brk: "Maška."

I tu je priča stala. Znala sam da nema smisla. Mogu ja dubiti na glavi, objašnjavati do prekosutra, ali ona je odlučila - rakun je mačka.

Što kad drugi ne razumiju

I zapravo je lako kad se radi o tvojoj nani iz malog mjesta koja ima blizu 80 godina i nije nikada otišla dalje od Zagreba (zoološki vrt očito nije posjetila). Čak i tada, kao neiskusna i nezrela djevojka od nekih 15 godina, samo sam se blago osmijehnula i ostavila njezina uvjerenja na miru.

Je li vam teško prihvatiti da se netko tko vam je bitan ne slaže s vama oko teme koja vam je bitna? Možete li dozvoliti tu situaciju ili jednostavno morate dokazati da vi ispravno mislite? Morate li biti u pravu pod svaku cijenu? Pod cijenu gubitka odnosa s dragim ljudima? Ajmo još i korak dalje - što kad se radi o nečijem lošem mišljenju o vama? Možete li podnijeti da netko za vas misli da ste lijeni/glupi/sebični/bezobrazni? Koliko biste snage bili spremni potrošiti da se obranite i dokažete da niste takvi? I što kad podastrete sve dokaze ovog svijeta u svoju obranu, a osoba i dalje ostaje pri svom mišljenju? Možete li dozvoliti da netko misli loše o vama?

Ponovit ću ovo zadnje - Možete li dozvoliti da netko misli loše o vama? Znate li što ne valja s tom rečenicom? Ona podrazumijeva da je na vama da dozvolite ili ne dozvolite tuđe mišljenje. I stvarno, često imamo tu ideju da je u našim rukama moć kojom možemo promijeniti tuđe mišljenje.

Ima li uvjeravanje i pametovanje smisla

Ponekad možda i možemo nešto napraviti, ali za to je ipak potrebno puno više od uvjeravanja i pametovanja. I zapravo većinom ovisi o toj drugoj osobi, a ne o nama. Mi možemo samo pokušati. A ishod situacije je sasvim van naše kontrole.

Ne znam kako vi, ali kad ja ocijenim da netko "tupi", većinom odmah počinjem smišljati strategiju bijega iz tog razgovora. Barem onih dana kad sam dovoljno pametna. Kad to nisam, onda se fino upecam i upletem u raspravu pa tupim i ja, padajući još jednom u zamku ideje da ću pomoću svojih "čarobnih moći" toj drugoj osobi (koja očito ne razumije) uspjeti objasniti svoje super pametno stajalište i natjerati ju da ga i ona prihvati. Bože, kako ponekad maltretiramo jedni druge…

Naši su nam edukatori strpljivo kao papige ponavljali kako svatko uvijek priča o sebi. I kad pričamo o drugima, zapravo pričamo o sebi. A budući da pričamo o sebi, nema nikog kompetentijeg od nas samih da o tome priča. Jedino mi potpuno znamo i osjećamo što se u nama događa.

A što je onda s drugima?

Trebamo li ih uopće? Apsolutno! Jer neke stvari izvana izgledaju sasvim drugačije nego iznutra. I ono što vide ljudi izvana može biti upravo ona informacija koja nam je nedostajala kako bismo došli do nekih novih spoznaja. I ako smo dovoljno otvoreni i vjerujemo ljudima koji su nam bliski, a oni nam nježno, s puno ljubavi i poštovanja, uspiju reći: "Baš zanimljivo kako ti vidiš mačku, meni se odavde totalno čini da je rakun", mogu nam time otkriti potpuno nove i vrijedne spoznaje. Mogu nam promijeniti i mišljenje i život. Ali uvijek je na kraju na nama odluka o tome hoćemo li to dozvoliti.

Uvijek mi je predivno kako su djeca prirodno otvorena i vjeruju (čak i previše) informacijama koje dobivaju izvana. Za Uskrs sam s tatom i Lindom gledala neki dokumentarac o slonovima i u jednom se trenu na ekranu pojavio lešinar.

"Linda, a koja je ovo životinja?" pitao je moj tata.

Bez imalo razmišljanja Linda je veselo ispalila: "Purica!"

Tata i ja smo se nasmijali i objasnili joj da je to lešinar i da ga je već vidjela u zoološkom vrtu, tamo blizu sova, a ona je širom otvorenih očiju upijala nove spoznaje. Sada se već danima tome smijemo i Linda svima prepričava kako je za lešinara mislila da je purica.

IZVOR: Izvrnuto Potisnuto