Pored tjelesnog invaliditeta postoji i onaj psihički koji je sve prisutniji jer osobe s poremećajima ličnosti itekako su prisutne i žive među nama. I one vode svoje životne borbe doduše njima često nevidljive. U ne tako dalekoj prošlosti za ovakve se osobe znalo reći da su to ‘‘osobe teškog karaktera‘‘. Međutim, sasvim je jasno da se radi o ozbiljnom poremećaju koji uzrokuje značajnu patnju ne samo oboljelih nego i ljudi iz njihova najbliža okružja (djece, roditelja, partnera, u radnom okružju, itd.). Ono što je karakteristično za poremećaje ličnosti jeste to da oni najčešće idu ruku pod ruku s anksioznim poremećajima, poremećajima raspoloženja, poremećajima prehrane i ovisnošću.
Ono što je loše i predstavlja veliki izazov za oboljele odnosno njihove članove obitelji jeste to da osobe s poremećajem ličnosti jednostavno odbijaju prihvatiti činjenicu da imaju problem. Umjesto da se suoče sa svojim problemom i potraže pomoć, bliske im osobe odnosno najčešće članove obitelji koji im ukazuju da nešto nije u redu, smatraju prijetnjom i govore im da je njima potrebno psihičko liječenje.
Dijagnoza poremećaja tek između 21. i 25. godine života
Poremećaj ličnosti definira kao dugotrajni i neadekvatan obrazac ponašanja koji se značajno razlikuju od očekivanog i ono najvažnije - izaziva probleme u svakodnevnom životu i funkcioniranju te osobe i traju duže vrijeme.
Poremećaji se najčešće manifestiraju u kasnoj adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi i uzrokuje velike probleme u svakodnevnom funkcioniranju. Period adolescencije vrijeme je u kojem još uvijek postoje turbulencije psihičkog funkcioniranja. Danas se smatra da ovaj period završava između 21. i 25.godine života. Stoga se tek na kraju adolescencije, dakle, kada se formira ličnost, sa sigurnošću može utvrditi odnosno dijagnosticirati ima li neka osoba poremećaj ličnosti.
Što je ličnost?
Inače kada kažemo ‘‘ličnost‘‘ misli se na čovjekov način razmišljanja, osjećanja i ponašanja koji razlikuje neku osobu od druge. Ličnost se sastoji i od osjećaja vlastitog ja (tzv. selfa), kao i od sposobnosti ostvarivanja odnosa s drugim ljudima. Pod ličnošću podrazumijevamo i psihološke mehanizme obrane kojima se štitimo i branimo od neugodnosti.
Čovjekova ličnost uistinu je jedna vrlo kompleksna tvorevina, i unatoč brojnim istraživanjima na ovom području i dalje je još puno toga nepoznato. Ono što je poznato je to da se ona sastoji od nekoliko psiholoških crta ili komponenti. Tu prije svega mislim na ljudske nagone koji traže svoje zadovoljenje. Tu su i dijelovi ličnosti koji upravlja moralnim zakonima. Konačno tu je i naš ego kao dio ličnosti koji procjenjuje kada i u kojoj situaciji dopustiti nagonima da dobiju svoju zadovoljštinu. ali da to opet ne bude u prevelikoj koliziji s onim moralnim dijelom.
Na koji način društvo doprinosi patološkom ponašanju i razvoju poremećaja ličnosti?
Promjenom vrijednosnog sistema, virtualnog i ubrzanog načina života, nažalost se promijenilo i poimanje onoga što odstupa od uobičajenog. Što želim reći? To da je prije 15-20 godina neki hvalisavac koji se hvali svojim bogatstvom i neprimjerenim trošenjem novca, selfijima i pokazivanjem u javnosti putem društvenih mreža, ali i vrlo često bezobzirnim, krutim i bez empatije vođenjem emocionalnih veza koje rezultira nesretnim partnerom odnosno disfunkcionalnom vezom ili brakom, i naravno djece iz tih veza, vjerojatno prije bio prikazan kao osoba s narcisoidnim poremećajem ličnosti. A danas? Živeći u jednoj totalnoj nacističkoj kulturi gdje se sve to smatra ne samo za normalnim nego i poželjnim, nema šanse da se netko tko tako živi proglasi osobom s poremećenom ličnosti, zar ne? Ipak, postoje neke granice koje se ne mogu tolerirati i koja nam govori da se ipak radi o poremećaju ličnosti - to je patnja, jer ako i kada postoji patnja u kojem se pojedinac nalazi, onda se tu definitivno radi o poremećaju.
Danas sve mora biti odmah i sada
Također treba istaknuti da osobe s poremećajem ličnosti imaju velikih problema ne samo u funkcioniranju na privatnom planu, nego i poslovnom, socijalnom i zapravo u svim aspektima.
Jedna od najistaknutijih karakteristika poremećaja ličnosti odnosi se na nepostojanje granica, što je posebno uočljivo kod tzv. graničnog poremećaja (‘‘borderline‘‘), ali i kod drugih. I opet, ako malo dublje zaronimo u današnje društvo, nije li baš popuštanje i često brisanje granica jedna od temeljnih toksičnih obilježja društva u kojem živimo? Što to znači konkretno? Prije svega mislim na opću percepciju da je danas sve moguće i dozvoljeno. Sve nam je dostupno nadohvat ruke - brza zarada, izgled, uspjeh i slično. Uopće više ne postoji kriterij vrijednosti da je potrebno puno truda, rada, discipline pa i muke da se nešto postigne u životu. Ne, toga kao da više nema. Postoje prečaci. E pa slična je situacija i s ljudskim nagonima - sve je na ‘‘izvolite‘‘. Sve se mora sada i odmah zadovoljiti. Daleko od istine, jer ako eliminiramo frustracije, trud, rad, disciplinu, upornost, na putu zadovoljenja nagona, budite sigurni da neće biti ni zdravih temelja za razvoj zdrave strukture ličnosti. Poanta čitave priče da osobi osigura jedan autentičan i harmoničan život sa svrhom i smislom. Zato me uopće i ne čudi što je broj osoba s poremećajima ličnosti svakim danom sve veći.
Perfekcionizam kao korijen psihičke patnje i anksioznih poremećaja
Ne samo kod mlađe populacije nego i starije sve je prisutniji perfekcionizam iza kojega se krije duboka nesigurnost, ali i neki poremećaji. Društvo diktira trendove i podignuti su previsoko na ljestvi društvenih vrijednosti neki standardi da nikad nismo dovoljno dobri, lijepi, mršavi, uspješni... To svakako nije dobro i ne doprinosi zdravom razvoju ličnosti jer ako je osoba usmjerena prema perfekcionizmu, odnosno nekom svojem viđenju idealnosti, tada govorimo o psihičkoj patologiji, što je svakako uzrok odnosno korijen prema razvoju neurotskih poremećaja i u biti psihičkoj patnji. Perfekcionist je nesretna osoba, a često se iza perfekcionizma krije i dodatni problem tzv. prokrastinacije ili odlaganja za sutra.
Na koji način poremećaj ličnosti utječe u svakodnevnom funkcioniranju oboljelog?
U svačijoj ličnosti sakrivene su mnoge naše osobine, kao što su emocionalna nesigurnost, ambivalencije, normalna doza sumnjičavosti kad je nam je potrebna, nepovoljna životna iskustva i traume koje nose sa sobom i neke antisocijalne osobine, teatralnost, ali i narcisoidnost ili samodopadljivost u nekoj prihvatljivoj mjeri, Ono što je zajedničko i zapravo fascinirajuće je da su sve te crte naše ličnosti međusobno isprepletene i integrirane tako da cjelina ličnosti zapravo funkcionira bez nekih većih poteškoća. Utječu i loše se odražavaju na najmanje dva od četiri i navedena područja:
• Način emocionalnog reagiranja
• Način kontrole ponašanja
• Način razmišljanja o sebi i drugim ljudima
• Način odnosa i ophođenja s drugim ljudima
Zdrava vs. poremećena struktura ličnosti
Zdrava struktura ličnosti podrazumijeva fleksibilnost, blažu emocionalnu nesigurnost, a ponekad i grubost prema drugima, ali opet naglašavam - nije dugotrajan obrazac ponašanja. Kod poremećene ličnosti, događa se to da su neke od navedenih osobina stalno prisutne - nema fleksibilnosti i mogućnosti adaptacije na neku situaciju što se manifestira najčešće kroz nekakav vid konflikta s drugima. Stoga takva osoba zapravo pati vrlo često na strani okoline u kojoj se nalazi. Zato se i kaže da poremećaji ličnosti karakteriziraju duboko ukorijenjenim obrascima ponašanja koji se očituju kao nefleksibilno reagiranje u različitim osobnim i socijalnim situacijama.
Poremećaji ličnosti nemaju samo jedan simptom po kojima možemo prepoznati oboljele kao primjerice u psihotičnih osoba kod kojih postoje upadljivi simptomi u smislu halucinacija (slušnih, vidnih, taktilnih) i sumanutih misli. Dakle, ne možemo prstom pokazati na simptome koji bi bili patogeni kao kod primjerice nekih drugih psihijatrijskih poremećaja. Primjer - ako je neka osoba depresivna i uz to ima i neki poremećaj ličnosti, bit će puno teže eliminirati te simptome kod depresivne osobe za razliku kod primjerice osobe sa zdravom strukturom ličnosti. Sve u svemu, poremećena struktura ličnosti u mnogome otežava liječenje simptoma drugih poremećaja.
Najčešći poremećaji ličnosti
Postoji čitava lepeza poremećaja ličnosti kao što su:
• Paranoidni poremećaj ličnosti - manifestira se pretjeranom sumnjičavošću prema drugima i doživljaju drugih ljudi kao da su zli i žele da im naude. Takve osobe često polaze od pretpostavke da će ih ljudi povrijediti ili prevariti, pa se zato ni s kim ne zbližavaju i nikome ne vjeruju.
• Shizoidni poremećaj ličnosti karakterizira nesposobnost sklapanja bliskih intimnih prijateljstava, usamljenički život i poteškoće s izražavanjem emocija. Takve osobe obično ne žele bliske odnose, biraju biti same i čini se da ne mare za pohvale ili kritike drugih.
• Shizotipni poremećaj ličnosti karakterizira ekscentrično ponašanje, anomalije u mišljenju i afektu bez karakterističnih znakova shizofrenije. Simptomi mogu biti neadekvatne ili uzdržane emocije, socijalno povlačenje, čudno ponašanje i vanjski izgled, neodređen i metaforičan govor, vjerovanje u „šesto čulo“. Mogu se također javiti sumnjičavost i paranoidnost.
• Ovisni poremećaj ličnosti prepoznaje se u tome da osoba u velikoj mjeri ovisi od mišljenja i prisustva drugih. Ovakve osobe mogu imati problema u donošenju svakodnevnih odluka bez odobrenja drugih ili se pak mogu osjećati neugodno ili bespomoćno kada su sami, a sve zbog straha od nemogućnosti da se brinu o sebi.
• Izbjegavajući poremećaj ličnosti karakterizira ekstremna stidljivost, osjećaj neadekvatnosti i krajnje osjetljivosti na kritiku. Ove osobe ne upuštaju se olako u emocionalne veze osim ako nisu sigurni da se nekome dopadaju i da će im emocije biti uzvraćene.
• Histrionski poremećaj ličnosti kao što i samo ima kaže karakteriziraju pretjerane emocije i stalno traženje pažnje. Takve osobe mogu biti jako neugodne kada nisu u centru pažnje, često koriste fizički izgled da skrenu pažnju na sebe ili imaju brzo promjenljive i preuveličane emocije.
• Narcisoidni poremećaj ličnosti o kojemu se najčešće govori u javnosti karakterizira potreba stalnog divljenja i manjak empatije prema drugima. Pokazuju najčešće grandiozan osjećaj vlastite važnosti i nadmoćnosti prema drugima. Suočene s nekim neuspjehom, lako postaju depresivne pa i suicidalnog raspoloženja. Vrlo su vješti manipulatori koji koriste psihološke igre kako bi ‘‘zarobili‘‘ druge, a često su i patološki lažljivci. Inače postoji nekoliko vrsta sebeljublja. Malicioznog narcisa prepoznajete po burnim i neprimjerenim reakcijama. Ne samo da neće ni prstom maknuti za druge, nego je spreman na sve kako bi postigao svoje ciljeve i istaknuo sebe. Ranjivi narcisi u biti uopće nisu ranjivi jer sebe vide kao superiornije i smatraju da ne dobivaju onoliko pažnje koliko zaslužuju i zato se osjećaju i često stavljaju u ulogu ‘‘žrtve‘‘ iako svoje mišljenje ne iznose pred drugima. Pro-društveni tip narcisoidne osobe trudi se pred drugima činiti dobra dijela samo kako bi dobio aplauze i pohvale. U želji da se svide drugima znaju biti zabavni. Za razliku od drugih tipova, ovaj tip ima nešto empatije i koriste ju kako bi ostavili dobar dojam na druge odnosno prilagodili se osobi koja im se sviđa. Anti-socijalni tip karakterizira sebično i bahato ponašanje popraćeno stalnim očekivanjem da zaslužuje odobravanje i divljenje od drugih.
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti karakterizira pretjerana zaokupljenost higijenom, redom, urednošću, savršenstvom i stalnom kontrolom. Osoba može biti previše fokusirana na detalje ili rasporede, može raditi previše ne nalazeći vrijeme za razonodu ili prijatelje, ili može biti nefleksibilna u svom moralu i vrijednostima.
• Antisocijalni poremećaj ličnosti karakterizira zanemarivanja ili povreda prava drugih osoba. Takve se osobe ne pridržavaju društvenih normi, sklone su manipulaciji, laganju i naravno impulzivnom ponašanju. Imaju super nizak prag tolerancije na stres i frustracije, kao uostalom i osobe s narcisoidnim poremećajem.
• Granični poremećaj ličnosti po meni je najkompleksniji poremećaj. Karakterističan je po nestabilnošću u osobnim odnosima, intenzivnim emocijama, i nemanju uvida u svoje ponašanje i impulzivnost. Osoba s ovim poremećajem, sve će napraviti da izbjegne napuštanje, čak i pokušaj suicida, ima česte ispade besa i ono što je upečatljivo baš za njih jedan kronični osjećaj unutarnje praznine. Imaju velikih poteškoća u emocionalnim vezama koje ne mogu na adekvatan način održati pa najčešće dolazi do velikih fluktuacija u odnosima - od ekstremne vezanosti do odbijanja, konflikata i svađa s posljedičnim agresivnim ponašanjem.
Uzroci poremećaja
Poremećaji ličnosti nemaju u biti uzrok u nekoj tjelesnoj traumi mozga. Ako i dođe do traume mozga, uslijed neke nesreće, može se javiti promjena ličnosti uslijed te traume, samo što se tada ne radi o specifičnim poremećajima ličnosti.
Poremećaji ličnosti u biti imaju svoje korijene ili uzroke u tzv. bio-psihosocijalnim čimbenicima. Biološki se odnose na genetiku. Statistike kažu i do 50 posto genetskih predispozicija - što ne mora značiti a-prirori da će se razviti poremećaj. Po meni je ključan psihološki faktor odnosno nepovoljni psihološko okružje i odgoj.
Psihološki i socijalni čimbenici - kao što su seksualno, emocionalno i verbalno zlostavljanje u djetinjstvu, zatim emocionalno zanemarivanje i odbacivanje, uz život u neadekvatnim uvjetima (teško siromaštvo, okružje s visokim stupnjem kriminaliteta) i u kombinaciji s nepovoljnim biološkim faktorima, povećavaju vjerojatnost ove grupe mentalnih poremećaja. Znači, geni vas mogu učiniti ranjivim na razvoj poremećaja ličnosti, dok nepovoljna životna situacija može biti okidač za razvoj samog poremećaja.
Postavljanje dijagnoze i liječenje
Dijagnozu poremećaja ličnosti može postaviti jedino i isključivo liječnik psihijatar. Dijagnoza se obično postavlja osobama starijim od 18 godina. Zašto ne mlađim? Zato što se osobe mlađe od 18 razvijaju kao što sam istaknula sve do kraja perioda adolescencije. I da, neke osobe mogu imati više poremećaja ličnosti istovremeno. Što se liječenja tiče, samo neki poremećaji ličnosti mogu se tretirati psihoterapijom tijekom koje osoba može doći do uvida i svijesti o svom poremećaju i o tome što prouzrokuje simptome. Psihoterapeut može pomoći osobi da razumije učinke (posljedice) svog ponašanja na druge ljude te ga nauči da se lakše nosi sa simptomima.
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje