Koliko vremena treba proći da bismo prestali tako lako odustajati od sebe?
 Foto: iStock
Prošla su ta vremena. Ili nisu...

'Što će ljudi reći?!', rečenica koja je ubila više snova od bilo čega drugog

Taj grozni napadaj grižnje savjesti dugo me je pratio. Predugo. Kao i moja prijateljica, i ja sam iz istog razloga odgađala suočavanje s neizbježnim. A zbog čega?

Nisam popila svu pamet svijeta, niti sam neki self-help guru kakvi danas iskaču kao gljive poslije kiše nakon što su pohodili dva, tri seminara i „progutali“ nekoliko knjiga. Ipak, kako sam se i sama borila s time što će ljudi reći kad sam se odlučila za razvod, pa sam ga iz tog razloga bome i previše odgađala, imam nekog iskustva kad je o toj temi riječ. A upravo su me neki recentniji događaji nagnali da progovorim o tom "sindromu" toliko karakterističnom za naš mentalitet.

Nije svugdje tako

Dok sam živjela vani, kretala sam se u krugu visokoobrazovanih ljudi. Jedna od vodećih pozicija u tadašnjoj firmi to je jednostavno donijela sa sobom. Sve su to bili uglađeni ljudi u poslovnim odijelima s naštrebanim manirama. Naštrebana, odnosno šablonska, bila je i njihova životna situacija. Kuća s vrtom, žena koja ne radi ili suprug koji je još bitnija faca, terenac za šminku, manji, ali jednako skupi i ulickani automobil za posao, vikendi na Mallorci ili u Dubaiju, ljetovanja u Grčkoj, a zimovanja u najmanju ruku na Kronplatzu. Ne prođe pola godine i kolega javno objavi kako se rastao, ekipa ga potapša po ramenu, neki čak i pruže ruku kao da mu govore: "Čestitam!" i na kraju u to ime popijemo jednu nakon posla iako su do tada baš svi zaboravili koji je povod. Nekoliko tjedana kasnije, dogodilo se slično. Ovoga puta u pitanju je bila žena. Sve je bilo gotovo identično, osim one cuge poslije. Ta je bila nenadmašna, doslovce oproštajni party od prijašnjeg života. U mojih desetak godina, koliko sam provela na privremenom radu u inozemstvu, takve su situacije bile prilično česte. I baš nitko u tome nije vidio problem. Osim mene.

Ne znam za vas, ali odgojena sam tako da biram s kime ću podijeliti najintimnije detalje svog života. Isto tako, kada to netko podijeli sa mnom, oduvijek sam, vjerojatno baš zbog tog i takvog odgoja, osjećala posebnu zahvalnost što se netko povjerio baš meni.

Kako su te kolege objavljivale vrlo intimne detalje svog privatnog života, meni je uvijek na vrh jezika bilo da svakog od njih pitam jesu li dobro, mogu li ja ikako pomoći, pa i priupitati što se dogodilo, odnosno može li se stvar ipak spasiti. No zastala bih kad bih vidjela da to nitko ne čini.

Kakva ležernost...

A onda i ta druga strana. Zašto to govore meni? Zašto to govore u uredu, pred desetak ljudi s kojima nikad nisu popili privatnu kavu, otišli vikendom na roštilj ili se družili na dječjim rođendanima? Zašto to govore i meni i njima kad uopće ne znamo osobu od koje se rastaju?

Dugo mi je trebalo da shvatim da njih, za razliku od mene, uopće nije briga što će drugi reći. Ženili se, rastajali, ljubovali, bolovali, mijenjali poslove i mjesta stanovanja... njima je to sve toliko normalno i jednostavno, bez ikakve potrebe da se negdje uvuče onaj naš "ali" ili da bilo kome drugom daju priliku da im servira taj "ali".

I onda mi se prije nekoliko tjedana javi prijateljica. Kaže: "Moram s tobom popiti kavu. Treba mi tvoj savjet." Ukratko, kava se otegla na žestoko piće (ili dva, tri), pa večeru uz bocu vina, a završila tako da smo nas dvije opijene držale šank u jednom kafiću dok smo tugovale nad njenom sudbinom.

Čemu? Čvrsto je odlučila, došlo je vrijeme da se i ona rastane, ali ju je jako strah što će reći njeni roditelji, što će reći njegovi roditelji, pa čak i susjedi s kojima dijele kat u zgradi u kojoj žive, a silno je nesretna.

- Isuse Petra, pa više neću moći ići kod svog frizera, jer je to njegov frizer. I on će me zamrziti. Buaaa-aaaaaa. Ha ha ha ha. (to ona plače i šmrca, a ja umirem od smijeha)

- Čekaj, to ti je sad najveća briga. - pitam.

- Pa da, je. Znaš li ti koliko mi je trebalo da nađem nekoga tko će me ošišati, staviti pramenove i isfrizirati me u samo sat i pol vremena. Ajme, što ću sad... (i opet plače, a ja preokrećem očima)

- Dam' ti ja broj od mog. Jednako je dobar, ako ne i bolji. Nego, jesi razmišljala kad ćeš Svenu reći da je gotovo?

- A to. Pa jesam. Ovaj mjesec, sigurno. Zapravo, možda ipak idući kad mu starci dođu i odu. Ili možda ipak prije nego dođu... Ne znam. Isuse, što li će reći? - počinje baljezganje.

- Zašto ti je važno što će oni reći? Zašto ti je važno što će bilo tko reći?

- Pa zar tebi nije bilo?

Foto: iStock
U trenutku kad sam, neki će reći - sebično, i neka im bude, ali u trenutku kad sam svoju sreću stavila ispred svega - bilo me je baš briga što će drugi reći! A tako je i ostalo. I vrijedilo je.

Još pita... Naravno da - da

Pogodila me "u žicu". O da, itekako mi je bilo. Bez obzira na godine provedene vani i prihvaćanje drugih mentaliteta, to kao da nije moglo iz mene. No, istina je i da mi je bilo puno lakše ne brinuti o tome što će drugi reći tamo negdje daleko od mog grada, moje rodbine i roditelja, prijatelja, starih susjeda i znanaca. U tuđem svijetu, na privremenom radu, s privremenim kolegama, susjedima i znancima te rijetkim prijateljima činilo se skroz ok reći na glas da se s mužem tjednima nisam poseksala ili da jedva čekam njegove radne, a moje slobodne vikende. Činilo mi se skroz ok reći i da često maštam da sam solo.

A kod kuće... Eh, to je druga priča. Sam dolazak na zagrebački aerodrom prizvao je i nostalgiju i neke kod kuće naučene obrasce ponašanja. Kako li ih samo prezirem, tek mi je sad to jasno...

Sjećam se, odnosi između mene i mog bivšeg muža već su bili debelo narušeni, ali dolazak doma samo je pogoršao stvari. Prignječena tim našim tradicijskim odgojem i sindromom „što će ljudi reći“ koprcali smo se kao ribe u smrdljivoj kaljuži našega braka još godinama. Jer, naravno, i meni je bilo važno što će drugi reći. Bilo je tako i za manje bitne stvari - za nabavku psa, novu frizuru, haljinu s otvorenim leđima, dolazak na posao bez šminke, pa čak i za one krajnje glupe - vidi li se prašina kad mi gosti dođu u posjet ili, primjerice, zašto barem jednom mjesečno ne ispečem kolač umjesto što gledam omiljenu seriju...

Taj grozni napadaj grižnje savjesti dugo me je pratio. Predugo. Kao i moja prijateljica, i ja sam iz istog razloga odgađala suočavanje s neizbježnim. Isto je prilično dugo činila i moja nećakinja kada je odlučila odustati od fakulteta, kao i kolegica koja je dobila priliku odseliti u inozemstvo na bolju poziciju, za veću plaću, plaćenim troškovima života i redovitim ulaganjem u njezino obrazovanje...

Sve mi se čini kako na putu naše sreće ne stoje drugi, već mi sami i to u nas usađeno "Što će ljudi reći?!". Sve dok ne uspijemo prigrliti ideju o vlastitoj sreći kao o jedinom ispravnom putu, ova rečenica nastavit će ubijati snove više od bilo čega drugog...

Ja to više neću trpjeti. Ne, nakon što sam osjetila kako je divno kad te je baš briga što drugi misle i kad si napokon iskreno sretan.

Zapitajte se i sami, vrijedi li? Zar je vaša sreća tako nebitna?

18. prosinac 2024 21:41