Stao mi je na nogu, a JA sam rekla oprosti. Kad je isprika postala cijena vlastitog postojanja?

Stao mi je na nogu, a ja sam se njemu ispričala. Drugi put se žena izgurala ispred mene u redu na blagajni. Automatski sam se izmaknula i bubnula: „Oprostite!“

Ne, ovo nisu izdvojeni slučajevi. Ovo je moja svakodnevica. Ispričavam se ljudima koji se zabiju u mene. Ispričavam se kad želim proći, kad nekoga moram nešto pitati, kad nekome možda smetam, a često i kad sasvim sigurno ne smetam. Ponekad imam osjećaj da „oprosti“ izgovorim prije nego što moj mozak uopće dobije informaciju da se nešto dogodilo.

Kad sam to osvijestila, prvo me rastužilo, a onda ozbiljno zabrinulo. Zašto se, pobogu, ispričavam svima i svakome? Još mi je gore bilo kad sam shvatila da to nerijetko radim u situacijama u kojima se uopće ne bih trebala ispričati. Dapače, netko bi se trebao ispričati meni.

A onda me zasmetalo nešto treće. To je potpuno automatizirano.

Kao da najveće životne lekcije pronalazim između jogurta i jaja

Godinama hodam okolo s tvornički ugrađenim „oprosti“, a gotovo nitko mi na to nije ukazao. Ljude koji jesu mogu nabrojati na prste jedne ruke i, znate što je najbolje? Gotovo svi bili su slučajni prolaznici ili poznanici.

Kad se žena izgurala ispred mene na blagajni, upravo me blagajnica pogledala i pitala koji se bog ja ispričavam kad nisam ništa skrivila.

Kao da najveće životne lekcije pronalazim između jogurta i jaja. Relativno jeftino prođem za tako dobru lekciju.

Godine plaćene psihoterapije, i odmah da kažem, dobra je i nije mi žao ni centa, a materijal za nju najčešće pokupim na cesti, u dućanu ili javnom prijevozu. Netko mi usput osvijesti što radim, a ja onda odjurim svojoj terapeutkinji da zajedno otkrijemo zašto to radim. Nerijetko i uspijemo. Shvatim otkud dolazi. Shvatim zašto je tu. Shvatim i da mi više ne treba.

Ali „oprosti“ ostane.

Moje automatsko ispričavanje, nažalost, ne završava između polica u dućanu ili na sjedalu u autobusu. Ono je sveprisutno i unutar četiri zida. Onih koje svakog mjeseca plaćam, ali i onih unutar kojih zarađujem za tu rentu. Kod doktorice, zubara, moje mame ili frizerke. I u puno, puno intimnijim situacijama.

Kao da se cijelo vrijeme pokušavam nekamo izmaknuti.

Oprosti što sam tu, ovdje i sada. Sorry što imam potrebu, pitanje ili neku želju. Kao da unaprijed molim sve svece da me se zbog njih ne šikanira, odbaci ili ismije.

A najapsurdnije je što se uglavnom nema zbog čega dogoditi ništa od navedenog. Ne tražim da mi netko prepiše stan. Moje potrebe zbog kojih se unaprijed ispričavam izgledaju otprilike ovako:

„Oprosti, možeš li mi dodati daljinski?“

„Oprosti, gdje ti je sapun?“

„Oprosti, žedna sam.“

Kao da je žeđ nešto što sam mogla bolje isplanirati pa se sad moram ispričati domaćinu zbog administrativnog propusta vlastitog organizma.

Sveprisutna poštapalica

I tu sam se počela pitati koliko je to „oprosti“ zapravo ušlo u jezik. Koristimo ga kao uvod u pitanje, molbu, neslaganje ili potrebu. Kao neku verbalnu zaštitnu foliju kojom omotamo rečenicu prije nego što je predamo drugoj osobi.

„Oprosti, ali ja mislim...“

„Oprosti, mogu li...“

„Oprosti, meni bi više odgovaralo...“

„Oprosti, ne mogu.“

Zašto?

Nisam nikoga zaje*ala. Nisam nikoga uvrijedila. Nisam nikome stala na nogu.

Dapače, kad smo već kod noge, kad netko stane na moju, postoji sasvim realna mogućnost da ću se opet ja ispričati njemu.

A onda sam, po ne znam koji put, shvatila da se ne ispričavam samo zbog prostora koji zauzimam ili čaše vode koju sam se usudila poželjeti. Ispričavam se i zbog puno ozbiljnijih stvari.

„Oprosti što sam ljuta.“

„Sorry što sam plakala.“

„Oprosti što nisam došla na rođendan. Nije mi bilo dobro.“

Kao da su ljutnja, suze ili iscrpljenost prekršaji za koje nekome dugujem obrazloženje i ispriku.

A možda bih zapravo trebala slaviti. I moji ljudi zajedno sa mnom. Slaviti to što sam se otvorila. Što sam pokazala emociju. Što sam postavila granicu. Što se nisam natjerala nekamo samo zato što se to od mene očekuje, iako mi je teško ili sam jednostavno iscrpljena.

A isprike zbog suza? Nikako i nikad.

Ako nekome smetaju moje suze i ne može se nositi s činjenicom da imam emocije, ta osoba mi ne treba u životu. Ne trebam se smanjiti do veličine koja je nekome drugome ugodna.

Postojim. Sa svim svojim raspoloženjima, mušicama, potrebama i emocijama. Daleko sam od ideala i u svim svojim slojevima nesavršena. Ali sam živa i zbog toga mi više ne pada na pamet ikome ispričavati se.

Naravno da ću pogriješiti. Sigurno jesam i sigurno opet budem nešto zaje*ala. Nekoga ću povrijediti, reći nešto što nisam trebala, zakasniti, zaboraviti ili stati nekome na nogu. I tada ću se itekako ispričati.

Jer isprika bi trebala značiti nešto.

Ne želim prestati govoriti „oprosti“. Želim ga konačno početi čuvati za situacije u kojima imam zbog čega žaliti.

Ono što više ne želim jest nametati samoj sebi krivnju zato što dišem u nečijem prostoru i vremenu. Ne želim se unaprijed ispričavati zbog pitanja, potrebe, mišljenja, granice, ljutnje ili suza. Umorna sam od toga.

A bome me pomalo užasava i novo saznanje da se, dok se ja uredno ispričavam ljudima što sam žedna, meni nerijetko nitko ne ispriča kad mi stane na nogu ili me gurne laktom na putu do blagajne.

Pa možda je vrijeme za jednu malu preraspodjelu isprika.

Ja ću prestati govoriti „oprosti“ zato što postojim.

A vi, kad mi stanete na nogu, slobodno počnite.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.