Ponekad je stajanje u mjestu puno mudrije nego korak u krivom smjeru

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu

Pusti da sazrije. Osjećaj. Odnos. Odluka. Kao potpuno zrela voćka, sama će pasti u trenu kad je spremna. Koliko puta pokušavaš na silu razriješiti nešto što se razriješiti ne može?! Pusti. Kad dođe pravi trenutak, razriješit će se samo. Rasplesti se. Popustiti. Otkvačiti se. Kao magijom. Vjeruj u vrijeme. Pusti da svjetlucavi pijesak klizi kroz pješčani sat i budi miran. Čekaj čaroliju koja će odjednom otpetljati ono što je do jučer izgledalo zapetljanije od Gordijskog čvora.

Potrebno je veliko povjerenje u život i u sebe samog da bismo to mogli napraviti. Da bismo prestali siliti sebe na neki korak koji trenutno ne znamo i ne možemo napraviti samo zato što nam je teško stajati u mjestu. A ponekad je stajanje na mjestu puno mudrije nego korak u krivom smjeru.

Paničan strah

Našla sam se nedavno na vrlo strmoj cestici negdje u brdima iznad Crikvenice. Djeca su bila sa mnom u autu i navigacija nas je vodila u nekom vrlo upitnom smjeru. Vozila sam nizbrdo, cesta je postajala sve strmija i sve uža. Zaustavila sam auto. Vidjela sam ispred sebe taj strašno strmi dio koji je vodio do zavoja. A što se nalazi iza zavoja, to nisam mogla vidjeti. Može li se uopće proći? Ili ću zapeti tamo negdje dolje i jedini izlaz bit će nazad uzbrdo? A imam paničan strah od vožnje uzbrdo kada se radi o tako strmoj cesti.

Srce mi je lupalo, jako sam se znojila i osjetila kako mi lagano zuji u ušima.

"Što se događa, mama?", kćer me sa strahom pitala.

"Bojim se da dolje neću moći proći. Ajmo mi nazad istim putem."

Forsirala sam se da što prije izađem iz neizvjesne situacije, pokušala sam okrenuti auto nazad prema gore i shvatila da ću se još više zapetljati i, uostalom, da mi cesta sad djeluje puno strmije nego kad sam išla nizbrdo (strah je zeznuta stvar). Toliko sam se uznemirila da sam imala osjećaj da više uopće nije sigurno da vozim. Stala sam na mjestu. Imala sam osjećaj da auto visi na sve strane. Da će samo otklizati u nekom smjeru s nas tri unutra. Mlađa kćer je već cvilila osjećajući moju paniku.

Sjedila sam držeći se za volan kao utopljenik za kolut za spašavanje. I disala. Smrznuta. Zakočena. Znala sam da se moram sabrati radi djece, ali nikako nisam mogla jer me uhvatio potpuno iracionalan strah.

Razum se uključio

"Što bi ti moglo pomoći?", konačno sam se upitala. I pojavio se odgovor. Željela sam izaći iz auta i pješice se malo spustiti prema zavoju da vidim hoću li moći proći. Željela sam i pogledati izvana kako točno taj auto stoji. Objasnila sam curama što radim, bile su mirne "ko bubice". Hod me umirio. Razum se uključio. Nisam uspjela vidjeti što je iza zavoja jer nisam htjela otići predaleko od auta, ali sam shvatila da se tom cesticom sigurno može negdje stići. Ako navigacija pokazuje da se može proći, vjerojatno cesta neće samo nestati. I primijetila sam nekoliko kuća u blizini pa ako sve ode kvragu i neću se moći izvući, naći ću valjda nekog da mi pomogne. Nema tu zapravo nikakve realne opasnosti.

Krenula sam nazad prema autu. Kad sam ga vidjela izvana, odjednom sam shvatila da čvrsto stoji na sasvim dobrom mjestu i da mogu lako krenuti u bilo kojem smjeru.

Stvari često izvana izgledaju drugačije nego iznutra.

Odjednom sam bila vrlo svjesna da definitivno trebam ići prema dolje. Ići uzbrdo je opcija koja je svakako lošija za mene. Radije idem uskom cesticom nizbrdo u neizvjesnost nego širokom uzbrdo u poznato.

"Idemo, cure. Sve je ok. Ići ćemo dolje, negdje ćemo već stići. Znam da sam vas malo prestrašila. I sebe sam. Ali sad je sve u redu. Možemo mi to."

I prošle smo. Istina, kroz najuži prolaz kroz koji sam ikad vozila, sav prepun ogrebotina od tuđih retrovizora. Ali uspjela sam. Samo se trebalo pustiti. Dozvoliti neizvjesnost. Vjerovati. Sad, s odmakom od tjedan dana, sve to izgleda prilično jednostavno. Ali tada, na nizbrdici, s djecom u autu, do grla uronjena u strah… situacija je izgledala malko drugačije.

Nova perspektiva

Ipak, gledajući unatrag, čini mi se da sam u toj paničnoj situaciji uspjela slijediti svoj instinkt i sama sebe umiriti dajući si ono što mi je bilo potrebno. Nisam se prisilila da vozim u trenutku kad sam osjetila da mi je to previše strašno. Ne.

Dala sam si vrijeme. Usporila sam. Stala. Kad ni to nije pomoglo, našla sam način da si dam pauzu i izađem iz situacije. Da kretanjem izbacim dio tenzije iz tijela. Da pogledam situaciju iz drugog kuta i time dobijem neku novu perspektivu. I da onda, nešto mirnija, uspijem prepoznati u kojem smjeru želim krenuti. Uspjela sam se "spojiti" sama sa sobom i podržati se.

Ljutila sam se jer nisam savršena i jer mi je nešto teško. Jer me strah. U mislima sam ponižavala i vrijeđala samu sebe zato što sam tako "jadna i slaba". Jer koji se još glupan boji vožnje uzbrdo?!

Danas sam zahvalna za ovakve situacije koje su ustvari bezopasne, a uspiju nas natjerati da se malo podružimo s vlastitim strahovima i demonima. Koje nas tjeraju van iz zone komfora i nauče nas nešto novo. I koje nam pokažu koliko smo ipak narasli i koliko smo mudriji nego nekada prije.

Jer dođe ponekad trenutak kad zapnemo i ne znamo kako dalje. Natrag više ne možemo, a naprijed je jako neizvjesno.

Teška je to pozicija. U Gestaltu, ta se točka naziva impass i vrlo je teško biti u njoj. Sve u nama vuče nas da pobjegnemo iz te situacije. Ali ako uspijemo ostati i izdržati frustraciju, strah i bespomoćnost, izaći ćemo bogatiji za neku novu vještinu koju nikad prije nismo posjedovali.

Želim vam sretno i hrabro stajanje u mjestu!

IZVOR: Izvrnuto Potisnuto