Perfekcionizam: Dobar, bolji, sebi najgori...

Piše: savjetodavna terapeutkinja Armela Gradac

Nezahvalno je raspravljati o tome postoji li savršenstvo ili ne. Možda postoji, ne znamo. Ono što možemo reći jest da vlastitu težnju savršenstvu ili perfekcionizam ne bismo smjeli koristiti kao sredstvo za procjenu vlastite vrijednosti niti kao ispriku da u nekom području u životu stojimo na mjestu - jer, eto, teško je doseći to savršenstvo. Oni koji se pronalaze u jednoj od ove dvije priče vjerojatno definiraju perfekcionizam kao izostanak pogrešaka i, što je još važnije, izostanak krivnje zbog pogrešaka. No, ova definicija u realnosti potpuno pada u vodu jer samo kroz tzv. feedback, dakle kroz analizu pogrešaka, dolazimo bliže onome što smatramo savršenim. Ne postoji ništa tako savršeno što je obavljeno bez pogrešaka. Kako ste naučili hodati, govoriti, voziti automobil, strani jezik, kompleksnije zadatke? Dijete ne zna da će pasti ako ne gleda kuda hoda, jedini način na koji će napokon shvatiti da će pasti ako ne gleda jest upravo taj da padne.

Strah od pogreške

Greška je ono nešto što bismo voljeli da nismo učinili. Ponekad nas razmišljanje o tome toliko obuzme da danima i noćima razmišljamo o tome, a ponekad se unaprijed toliko bojimo pogriješiti da uopće ne idemo naprijed. Ostajemo zaglavljeni strahujući od pogreške i žaleći što smo tu gdje jesmo. Nažalost, za većinu nas u modernom svijetu mišljenje o sebi, o vlastitoj vrijednosti, usko je ili, u težim slučajevima, potpuno vezano za "izvedbu" - za nešto što činimo, kako činimo i koliko griješimo. Čim pogriješimo, automatski pada naša vlastita vrijednost, zato su pogreške toliko bolne. Idealno bi bilo kad ne bi bilo nikakve poveznice između onoga što smo učinili, odnosno onoga što smo "zaribali", i naše vlastite vrijednosti, nas kao osobe. Zagoren ručak ne znači da sam loša osoba, kao ni jedinica u školi. U tome su djeca i adolescenti izrazito osjetljiva skupina i većina kliničkih slika te dobi (a to je zaista dug životni period) sadrži i perfekcionizam kao jedan od bitnih elemenata unutar raznih manje ili više bolesnih stanja poput depresije, anksioznosti, poremećaja hranjenja ili, u najlakšem i najčešćem obliku, lošeg akademskog uspjeha unatoč visokim kognitivnim sposobnostima.

Obrazac iz djetinjstva

I ovaj obrazac je nastao u djetinjstvu i kasnije toga više nismo ni svjesni. Dijete ili adolescent čak će i sam reći: "Ne pritišću mene roditelji, sam sebe tlačim." To i jest istina i nije. U djetinjstvu su odrasli korigirali naše greške, odnosno korigirali ih na način da smo mi ono što smo pogrešno učinili povezali s tim da "nešto loše napraviti" znači da smo mi loši. Nerijetko smo za pogrešku bili kritizirani, posramljeni, neki čak i kažnjavani, a da nitko nije izdvojio naše (ne)djelo od nas kao osobe. A da bismo bili voljeni, moramo biti dobri. Pa nije rijetko ni da roditelji doslovno kažu: "Hajde budi dobra, napiši tu zadaću". Zadaća je ta koja će nam dati etiketu dobrog ili lošeg djeteta. U toj dobi mi smo internalizirali svog unutarnjeg policajca i više nam nije ni potrebno da nam roditelji, učitelji, šefovi ili drugi autoriteti govore kako bismo trebali ili mogli bolje, ovaj naš vlastiti kritičar učinit će to strože i bolnije nego oni pravi autoriteti. A zašto? Zato što mislimo da nas on regulira i ispravlja, da manje boli kad ugrize. Mi postupamo najbolje što znamo, a on kritizira upravo to.

Prihvaćanje posljedica i učenje

Prihvaćanje posljedica i učenje iz njih omogućuje nam da radimo bolje izbore.

Prihvaćanje pogreške omogućuje nam da očuvamo ono što je dobro, da nije sve crno-bijelo. Ako sam stavila krivi predznak na testu iz matematike, ne mora me ta pogreška potpuno preplaviti pa da odustanem od testa, možda mogu dobro riješiti sljedeći zadatak. Ako sam danas zakazala na poslu, još stignem biti dobar prijatelj i možda, ako prihvatim tu grešku, lakše shvatiti kako da je drugi put izbjegnem. Umjesto da sami sebe kritiziramo, upitajmo se: "Što sam naučila iz ovoga? Ionako nije moguće nikad ne pogriješiti, ali ako već želim napredovati, mogu iz ovoga nešto naučiti. Što ću idući put u istoj situaciji učiniti drukčije? Koji su pozitivni aspekti moje greške? Na primjer, kad sam pogriješila držeći prezentaciju, shvatila sam da se mogu snaći u takvim situacijama i dobro improvizirati, a i mnogi su mi rekli da sam se tako dobro snašla da su više zapamtili to nego ono što sam zapravo u sadržaju propustila." Jednom jedino ja nisam znala riješiti zadatak i nastavnik me prozvao. Kasnije su mi svi rekli da su napokon shvatili kako se to rješava, jer da nije zbog mene taj zadatak bio na ploči, svi bi ga samo naučili napamet... Ovo ne opravdava posljedice koje bi naše pogreške mogle ostaviti, ali će zaustaviti samookrivljavanje koje ionako ne može ništa popraviti, nego baš suprotno - taj proces popravka samo odugovlači ili blokira.

Ako, primjerice, ne vidim pozitivne aspekte svoje "blamaže" tijekom prezentacije, možda više nikad neću biti u stanju javno prezentirati. Nije vrijedno toga, ova posljedica je svakako vrednija nego ona koju bih eventualno postigla nazivajući se pogrdnim imenima.

Izvrsnost i perfekcionizam, ima li razlike?

Ljudi se katkad pitaju: "A što je loše u tome da je netko perfekcionist? Ne želimo li svi takvog kirurga ili stručnjaka koji minimalno griješi? Zašto ja ne bih bila izvrsna u svom području? Zar je to grijeh?" Razlika leži u jednoj riječi, a to je strah. Izvrsnost i perfekcionizam razlikuju se u tome što onaj koji želi biti izvrstan teži napraviti što je bolje moguće, njega motivira uspjeh, dok perfekcionista ne motivira toliko uspjeh koliko strah "što ću ako ne uspijem". Lako ću ja ako uspijem. Perfekcionizam se manifestira brigom i samo brigom, mašta je potpuno obuhvaćena brigom, katastrofiziranjem. Perfekcionisti često troše previše vremena na nešto u čemu žele biti perfektni, stalno se vraćaju i preispituju, a na kraju možda i da odustanu jer nikad nije dovoljno dobro, često im drugi zavide, a oni ne stignu ni uživati u uspjehu jer već misle na to kako će dalje opravdati tu "slavu" ili pak odlaze u drugu krajnost kad su zbog perfekcionističkih težnji manje funkcionalni, odugovlače, izbjegavaju i postanu čak nefunkcionalni. To se često viđa kod školske djece koja imaju visoke kognitivne sposobnosti, a rezultati pokazuju potpuno suprotno.

Primjerice, djevojka može na psihologijskom testu pokazati visoke rezultate u matematičkom razmišljanju, ali zbog perfekcionističkih crta, samokritiziranja i visokih očekivanja dobivati jedinice iz testova. "Obični" ljudi će, kad nešto uspiju, sebi "podići" vrijednost, bolje će se osjećati, a perfekcionisti će to ili umanjiti ili će započeti ciklus samobičevanja u obliku: "kad budem... nešto, onda ću biti zadovoljan. Ja sam za sve odgovoran pa se ne smijem previše veseliti...". Strah da će drugi put pogriješiti ili da opet neće uspjeti čini perfekcioniste apsurdno nesretnima zbog vlastitog uspjeha - tako da je jedini način da se opuste zapravo da budu neuspješni, da sami sebe sabotiraju.