Iako sam bila kontinentalno dijete, svaku bi priliku iskoristila i pobjegla u bilo koje mjesto velikog plavetnila. Obično bi birala otoke, što udaljenije i manje naseljene. Netaknuta priroda, divlja hortikultura, mirisi koji ti opijaju dušu, uvale do kojih sam se morala spuštati kozjim stazama… Iznajmila bih kamenu kuću i s prvim zrakama sunca odlazila u onu finu samoću gdje ću na miru pročitati knjigu, izležavati se na pijesku, zaviriti u podvodni svijet, slušati zvuk galebova.
Živjeli smo bez plana
Punila sam baterije koje bi gradska vreva i poslovna dokazivanja vrlo brzo ispraznile. Tamo sam upoznala Davora koji je nakon četiri godine postao muškarac mog života. Ljudi istih interesa lakše se zbliže, a naše prvo strasno zbližavanje dogodilo se za vrijeme noćnog kupanja. I on je bio bjegunac poput mene. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Iako smo oboje bili slobodni, dogovorili smo se da ćemo se ponašati kao ljubavnici, što smo ustvari dugo vremena i ostali, jer nam je očito tako odgovaralo. Nismo razmišljali o smislu takvog odnosa, već smo živjeli bez plana i programa. Nismo ni razmišljali niti se dogovarali hoćemo li u isto vrijeme biti na istom otoku.
Ljubav i zajednički dom
Sve smo prepustili spontanosti. Tako je bilo i u gradu u kojem smo oboje imali prebivalište. Ni brojeve mobitela nismo izmijenili. U isto smo vrijeme bili znanci i neznanci. Smatrali smo ako je ljubav namijenila da se dogodi, dogoditi će se, a ako nije nećemo imati što preboljeti. Ljubav se ipak dogodila. Sagradili smo zajednički dom i krajem jedne zime začuli plač našeg djeteta. Mnogi su nam rekli, napokon ćete se opametiti i promijeniti navike… mi smo ipak nastavili plivati slobodnim stilom u moru života. Naš slobodni stil podrazumijevao je podijeliti dužnosti, ali također dopustiti drugome uživanje u usamljenosti.
Naša budućnost i dalje je tekla spontano s uvjerenjem, kako će nas upravo ta spontanost sve više povezati i stvoriti neraskidivo povjerenje. I bilo bi tako da ja nisam doživjela vrlo neugodno iskustvo i zatajila ga svom voljenom. Uglavnom, pogrešku koju sam počinila pratila me do kraja života.
Sanjali smo iste snove
Naš prvorođenac proslavio je treći rođendan. Davor i ja sanjali smo i dalje iste snove. U zadnjim danima proljeća dobila sam 'napadaj' slobode koji nisam ničim mogla obuzdati. Vražićak u meni natjerao me na put, iako mi je unutarnji glas 'govorio' nemoj ići. Adrenalin je prevladao unutarnji glas. Davorovo odobravanje dodatno mi je raširilo krila. Bila sam toliko sretna da me ni put nije umorio. Čim sam stigla na otok, otvorila vrata kamene kuće, koja je usput rečeno postala Davorovo i moje vlasništvo, bacila ruksak na dvosjed, sunce je tek krenulo zalaziti. Nisam promijenila ni odjeću, već u onoj putnoj, kratke hlače, japanke i majica na bretele, krenula u uvalu naše ljubavi.
Ugledala sam stranca
Sjela sam na topli pijesak, zagledala se u pučinu, udahnula onu finu usamljenost, ruke od puta oprala u slanoj vodi, zatvorila oči i počela meditirati. Ne znam koliko je prošlo vremena i ne znam kako nisam čula ili osjetila da netko sjedi kraj mene. Meditacija i lagani povjetarac bili su suradnici moje duševne odsutnosti. Čim sam ugledala stranca, namrštila sam se, kao da mu zamjeram što sjedi u uvali koju sam neumjesno prozvala svojom. Da ublažim dojam započela sam konverzaciju. Saznala sam kako i on ima kuću na otoku, te živi u istom gradu kao i ja. Rekao mi je adresu svog javnobilježničkog ureda, pa ako zatrebam bilo kakvu uslugu, neka ga potražim. Pitala sam ga gdje je njegova kuća na otoku. Daleko od ove uvale, rekao je. Onda ste se zaista napješačili, nastavila sam. Pješačenje mi je hobi, odgovorio je. I branje šparoga, nasmijao se. Nisam željela da me noć zatekne u uvali, očito nije ni on. Ustali smo kao da smo jedno drugom pročitali misli i krenuli se penjati kozjom stazom. Kao pravi kavalir, ali bez ruže, išao je iza mene da slučajno ne padnem.
U jednom sam se trenutku poskliznula, ali me njegova ruka nježnim dodirom na leđima zaustavila. Čovjek ničim nije pokazao napadnost u ponašanju, naprotiv, pokazao je uglađenost, one fine manire koje smo već pomalo svi zaboravili u odnosima. Kada smo stigli na vrh, svatko je otišao na svoju stranu. Nakon tuširanja ispekla sam kokice, ubacila u liniju svoj omiljeni CD, uzela knjigu i počela čitati. Odjednom sam začula lagano kucanje na vratima. Pomislila sam na Davora, sigurna kako me odlučio iznenaditi svojim dolaskom. Uvijek je bio snalažljiv u pronalasku dadilje za našeg sina. Lagano hodajući prema vratima zamišljala sam kako ćemo noćas voditi ljubav. Ali na vratima nije bio Davor, nego javni bilježnik s bocom vina u ruci.
- Kako ste me pronašli?, upitala sam ga pomalo ljutito. Niste me valjda slijedili? I otkud vino?
- Još je rano za spavanje, odgovorio je nekim opominjućim tonom, potpuno ignorirajući pitanja koja sam mu postavila.
- Ali… nisam raspoložena za goste. Molim vas da odete.
Pomalo me hvatala panika. Kao da mi se tek sada otvorio um. Nisam željela saznati što se krije iza njegovih lažnih finih manira. Ne čekajući njegov odgovor počela sam zatvarati vrata. Javni bilježnik podmetnuo je nogu i rekao:
- Nećemo tako mlada damo. Ono što naumim to i dobijem.
- Ovdje nemate što dobiti, prosiktala sam. Osim policije.
Prekasno za priznanje
Krenula sam prema mobitelu, a vrebač je krenuo za mnom. Silovao me je. Poslije njegovog odlaska ležala sam kao beživotna lutka. Osjećala sam se prljavo. Davoru sam prešutjela silovanje. Modrice opravdala padom. Kada sam saznala za trudnoću umjesto pobačaja podvalila sam Davoru tuđe dijete, što je potvrđeno DNK analizom. Bilo je prekasno za priznanje. Iako sam u srcu nosila krivnju sve bi to nekako klapalo, dok se na našim zagrebačkim vratima nije pojavio moj silovatelj. Nakon što se sve razotkrilo, život mi je postao noćna mora.
MISAO TJEDNA
Tko lažima pokrije istinu iskupljenje plaća visokom cijenom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....