Želim li u ovakvom društvu imati dijete? Želim li?
 Foto: iStock
Gdje to sve ide...

Oduvijek sam željela dijete, ali sad u to više i nisam tako sigurna

Nismo glupi. Zaista nismo. Ali smo dozvolili da nas tretiraju kao budale. Dozvolili smo da od jednog sigurnog društva u kojem su se djeca bezbrižno igrala na cesti, postanemo društvo u kojem se svaka majka i svaki otac opravdano pitaju je li njihovo dijete sigurno kada ga pošalju u školu?

Oduvijek sam željela imati djecu. Iako nikad nisam zamišljala ni savršenog partnera, ni vjenčanje, a još manje vjenčanicu s petmetarskim šlepom, ali uvijek sam znala da definitivno želim dijete.

A onda sam pročitala članak djevojke koja sasvim jasno zna da ne želi dijete i na prvi sam se tren stresla, jer sam shvatila da imam 33 godine i da još uvijek nisam rodila. No i dalje je slika o majčinstvu bila posve jasna u mojoj glavi.

Sve do trena dok nisam pročitala da je klinac, žigosao klinku.

Odjednom mi je sav mrak našeg društva pao na oči. Je li se to zbilja dogodilo? Jesu li svi ti napisi o sve gorim i gorim generacijama klinaca koje posljednjih godina sve više pune novinske stupce, stvarni?

Jesu. Nažalost jesu.

Što se to događa?

U svijetu koji se nikada nije više no sad zalagao za prava djece, djeca postaju sve gora, nasilja među njima je sve više i sve su bahatija.

Volim klince. Draže mi je sjediti i razgovarati s djetetom, slušati pitanja i upijati kako jedno dijete promatra i doživljava svijet, no slušati tračeve odraslih. Ali klinaca s kojima se da razgovarati sve je manje.

Ne smiješ im ništa reći. Ne smiješ im uputiti osmjeh. Na ulici hodaju u grupama, vrijeđaju prolaznike, svoje školske kolege, a o mobingu u školi i izvan nje suvišno je govoriti.

Imaju li djeca danas previše slobode?

Jesu li roditelji prezauzeti svojim životima (stvarnim i virtualnim) da bi se bavili svojom djecom?

Tako je to nekad bilo

Neću lagati pa reći da u moje školsko doba nije bilo nasilja. Bilo je. Ali su postojale i kazne. Postojala je odgovornost roditelja koji bi, ako je morao doći u školu radi nekog cirkusa svog djeteta, doslovno pocrvenio od bijesa, a svaki bi klinac koji je napravio neku spačku, porastao za koji centimetar čim bi ga mama ili tata potegli za uho.

To je bila prva kazna. Još u školi, ispred učitelja i ravnatelja.

Doma je sigurno bilo po tamburi. Ukinuli bi se crtići, Nintendo, nogomet subotom s ekipom ili nešto takvo. Postojala je i odgovornost škole. Od učitelja do pedagoga i ravnatelja. Postojala je i društvena odgovornost, kao i odgovornost nadležnih institucija. Kojih nije bilo ni u pola koliko ih je danas, ali mi se čini da su mnogo bolje radile svoj posao.

Danas djetetu ne smiješ reći ni da je pogriješilo, tu je odmah zvanje neke dežurne institucije. A kazna? Kakvo kažnjavanje?

Za batine definitivno nisam, smatram da nikada ništa nijedan udarac nije riješio, ali ne moći djetetu uopće dati do znanja da njegovo ponašanje nije u redu, e to je već problem. Naučili smo cijelo društvo da ima svakakva prava, ali ne i da ima obaveze.

Sad više ne znamo kako posložiti stvari.

I mi smo se tukli k'o klinci. Radili smo spačke, ali nikome nije na pamet palo da žigosa ili na bilo koji način ozlijedi nekog drugog učenika. Znali smo se gađati gumicama, navlačiti za majice, gurati i počupati ali nitko se nije doma vraćao krvava nosa.

Najgora spačka koje se sjećam, bila je kad su dečki iz razreda, maznuli zastavu, pa su ih raska i ravnatelj postrojili pred razredom i pitali zašto?

Frend iz razreda koji je uvijek bio vođa istupio je i rekao - jer smo je htjeli dati Ivici, njegov je tata poginuo u ratu.

Svi su šutjeli. Nije bilo kazne, bilo je samo suza.

Foto: iStock
Što se to s nama dogodilo?

I nikome ništa

Takva smo bili generacija, gledali smo kako pomoći i kako utješiti. Danas djeca imaju uzore u kriminalcima koji prolaze bez kazni, koji mlate, ubijaju, pljačkaju i teroriziraju i nikome ništa.

I svi se čude kako je onda klinac žigosao kolegicu iz razreda? Ja se ne čudim. Samo se pitam želim li imati dijete u takvom svijetu? U zemlji u kojoj pravda i pravo ne postoji, u kojoj se njeguje korumpiranost i nepotizam. U kojoj se novinari cenzuriraju, u kojoj se zločini zataškavaju i u kojoj jedna majka ne smije reći da su guze njenih beba inficirane, nego se povlači iako je 4 milijuna ljudi vidjelo slike njenih beba, pa može jasno samo zaključiti radi li se ovdje o zanemarivanju ili ne?

Nismo glupi. Zaista nismo. Imamo takve stručnjake da se smrzneš. Kao tako mala zemlja, broj jedan smo u transplantaciji organa i spašavanju ljudskih života. Ali smo dozvolili da nas tretiraju kao budale. Dozvolili smo da od jednog sigurnog društva u kojem su se djeca bezbrižno igrala na cesti, postanemo društvo u kojem se svaka majka i svaki otac opravdano pitaju je li njihovo dijete sigurno kada ga pošalju u školu?

Hoće li se vratiti ozlijeđeno i unakaženo?

Zašto svi šute

Kažemo da nemamo dovoljno slobode, ali smatram da je u nekim stvarima imamo previše. Uzeli smo si pravo živjeti kao da nitko drugi ne postoji, kao da naša djela ne utječu na našu okolinu. I uzeli smo si pravo dopustiti manjini da nam skroji društvo koje je nezadovoljno, potlačeno, izmanipulirano i pokradeno i u kojem sada pojedinci sve više i više na mnogim mjestima osjećaju posljedice.

Zdravstvo, školstvo, kultura, nezaposlenost, loš životni standard, previsoke cijene. Budimo realni, jedna obična hidratantna krema kod nas košta 30 i više kuna, a u svim ostalim zemljama EU-a, stoji maksimalno 15. Isto je i s hranom, gorivom i ogrjevom.

Dopustili smo si slobodu biti slijepi i nemarni, pa sad imamo društvo u kojem se majka boji reći da su joj djeca zanemarivana, u kojem klinac žigosa klinku i u kojem nasilnik iako osuđen zbog mlaćenja djevojke, izlazi na slobodu, a društvo se umjesto njime bavi žrtvom i još govori da je ona kriva. I pritom većina šuti, umjesto da ustane i suprotstavi se.

Želim li u takvoj zajednici imati dijete? Želim li?

Bojim se da se moj odgovor ne sviđa ni vama, a ni meni.

24. prosinac 2024 14:32