Nikola ima 69 godina, kupa se usred zime, dnevno prijeđe 15 kilometara i upisao je fakultet: Ovo je najveće zlo treće dobi

Najunosniji biznisi u današnje vrijeme vrte se oko dugovječnosti i pitanja kako u starijoj životnoj dobi sačuvati mladenačku energiju, pokretljivost, snagu, mentalnu oštrinu. Neki gutaju suplemente, drugi se podvrgavaju čudotvornim tretmanima, treći su opsjednuti proučavanjem raznih alternativnih modela prehrane... No, 69-godišnji umirovljenik Nikola Bućan sve je to uspio postići vrlo jednostavno, uz omiljenu devizu „kretanje, kretanje i samo kretanje”. Sada, u sedamdesetoj godini, ispunio si je davnu želju i upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, trenira djecu judo, ali i sam se natječe, vježba svako jutro, kupa se usred zime i valja gol u snijegu... Ukratko, reklo bi se da „voli sve što vole mladi”, a i radi sve što inače rade mladi, čak i mnogo više od toga, uz dodatak zrelosti i iskustva koje mu daju godine. Razgovarajući s njim, lako sam mogla zamisliti situaciju u kojoj, nakon cijelog tjedna predavanja, ostali studenti iskoriste vikend za odmor, dok gospodin Nikola odjuri na kakvo natjecanje, u berbu gljiva ili obrađivati svoja polja lavande. Ima ga na sve strane, a ne namjerava propustiti niti brucošijadu. A zašto i bi, jer za njega su godine doista samo broj: u srcu i duši, a bogme i tijelu, Nikola dijeli istu energiju sa svim tim mladim ljudima koji su tek zakoračili u odrasli život.

Nema prepreka, nema ležanja, nema odustajanja

DARKO TOMAS CROPIX

Rad s djecom

U sportu je od mladosti. Već sa 16 godina, u Milicijskoj akademiji, krenuo je s judom i tijekom te četiri godine treniranja i nastupanja na raznim natjecanjima, profesor tjelesnog ih je, kaže, spremao upravo za Kineziološki fakultet.

- Ali baš kad smo mi završili školu 1977., donesena je odluka da polaznici akademije ne mogu ići na građanske fakultete, nego samo na vojne i političke. Iako sam završio kriminalistiku, u meni je ostala ta želja pa sam kroz godine završio sve moguće seminare i tečajeve, olimpijske i neolimpijske, za instruktora juda. Godine 1981. postao sam majstor karatea, juda i džiju-džicua i završio školovanje za instruktora za te vještine. Osnovao sam judo klubove u Samoboru, Dugoj Resi i Dugavama te pomogao u osnivanju brojnih drugih klubova - priča Nikola, koji je već 53 godine u judu kao trener djeci i odraslima, ali i kao natjecatelj. S tim je sportom proputovao 52 države, a deset godina vodio je i hrvatsku reprezentaciju. No, ono što mu je najviše pri srcu jest rad s djecom i upravo to će biti tema njegove knjige i diplomskog rada.

- Najbolje je raditi s djecom od 6 do 10 godina. Ta djeca su neiskvarena, imaju želju i žele napredovati i smatram da bi s djecom od 1. do 4. razreda u školama trebali raditi kineziolozi, a ne učitelji - kaže Nikola, kroz čije je ruke, u tri kluba, prošlo oko 3 500 natjecatelja raznih uzrasta, a cilj mu je svoje znanje i iskustvo prenijeti na druge generacije.

Nikola je već 53 godine u judu kao trener djeci i odraslima, ali i kao natjecatelj

DARKO TOMAS CROPIX

Disciplina, kontrola, prijateljstvo

Pitamo ga što čini da bi uopće mogao u tim godinama biti toliko aktivan i biti fizički i mentalno u top formi, no odgovor se svodi na jednu riječ: sport. Ili točnije judo, koji za njega nije samo sport već cijeli njegov život u svakom smislu.

- Ja judo živim i koristim postulate Jigora Kana, utemeljitelja juda, koji je rekao: „disciplina, kontrola, prijateljstvo, iskrenost i nema predaje” - kaže Nikola, koji njemu u čast već 53 godine nosi i prepoznatljive brkove kakve je imao Jigoro.

Nikola živi sportski život, svako jutro obavezno se razgibava petnaest minuta i onda nastavlja s ostalim aktivnostima i treninzima juda.

- Svaki dan imam 15 kilometara u nogama, treniram, a bavim se i gljivarenjem, uzgojem lavande, tu je i košnja trave, uvijek imam aktivnosti na pretek. Svakog 1. 1. u godini kupam se u Rastokama na -7, 8 ili 10, a kad smo zimi na pripremama, valjam se u snijegu u kupaćim gaćama. Unuci i djeca su u skafanderima, a djed se igra s njima u snijegu u kupaćim gaćama - priča kroz smijeh Nikola, koji, naravno, u sklopu svog sportskog života ne puši niti konzumira alkohol.

Čovjek nikada nije star, važno je samo kako se osjeća i kakvu ima volju i želju

DARKO TOMAS CROPIX

Nikada nije kasno za napredak

Ni što se hrane tiče, nema nikakvih posebnih tajni. Jede ama baš sve, kaže, ali u manjim količinama i raspoređeno u više obroka tijekom dana. Nema tu neke velike filozofije, stvar je samo u zdravom razumu i disciplini. Upravo ta njegova životna filozofija možda je najkorisniji i najbolji zalog za budućnost koji može prenijeti mladim generacijama, kao i svojim mladim kolegama na fakultetu. A tamo se, među njima, osjeća kao kod kuće.

- Meni taj fakultet nije stran, ja sam na KIF dolazio kao vanjski suradnik iz juda, a tamo imamo i trening svaki drugi dan, u tim istim dvoranama. Ljudi koji su voditelji tih borilačkih sportova su moji, tako reći, učenici. To su ljudi kojima sam ja sudio, s kojima sam se susretao i s kojima sam vodio reprezentaciju. Svi se mi znamo, tako da je meni posve prirodno biti među njima - kaže Nikola, koji je veliki zagovornik cjeloživotnog učenja i smatra da umirovljenje nikako ne bi smjelo značiti dizanje ruku od svega.

- Ne treba nikada stati. Nikada nije kasno za učenje, za napredovanje, za neke nove spoznaje, za stjecanje novih vještina i novih znanja - poručuje.

Nikola ne namjerava propustiti niti brucošijadu

DARKO TOMAS CROPIX

Ovo je najveće zlo treće dobi

Kad se okrenemo oko sebe, rijetko koji sedamdesetogodišnjak izgleda tako, tako živi, razmišlja, kreće se tako poletno i energično kao Nikola. Kako mu to uspijeva, pitali smo ga. U čemu griješe ljudi kad dođu u stariju dob?

- Najveće zlo treće dobi je kad se ljudi opuste, kažu: ja sam bolestan i zalegnu. Ja nikada nisam bolestan. Ako me i zaboli, neću to priznati. Mi u judu uvijek pitamo: „Koliko boli od 1 do 10?” i tek na osam smijemo reći da nas boli. Znači, ovo sve drugo se preskače. Tim nekim malim smetnjama se ne treba nikako prepustiti - smatra Nikola, čija je kći također trenerica juda i u Njemačkoj vodi rekreaciju za treću životnu dob.

- Kod nje su svi polaznici stariji od 70 godina. Gospođa od 86 godina lijepo dolazi na biciklu, odradi svoj trening i ide kući. Tako se to radi. Jednom, kad sam trenirao jedan klub u Njemačkoj, upoznao sam gospođu koja je postala majstorica juda u starijoj dobi. Kad sam je pitao kako se na to odlučila, ispričala mi je da je imala provalu u kuću i da su joj tada policajci u šali rekli da joj se to ne bi dogodilo da je trenirala judo ili jiu jitsu. Ona je to shvatila ozbiljno, sa 67 godina počela trenirati i kad sam je ja upoznao, bila je majstor juda. To je potvrda da godine nisu i ne trebaju biti prepreka. Evo, i ja sada treniram djeda od jednog mladog, vrsnog judaša - priča Nikola, koji će dio diplomskog, osim radu s djecom, posvetiti i treniranju starijih osoba.

Uvijek naprijed

- Nema prepreka, nema ležanja, nema odustajanja. Treba raditi i kretati se. Najgori su oni koji se boje smrti. Zašto se bojati smrti? Ona će doći i ovako i onako. Uvijek treba ići samo naprijed. Čovjek nikada nije star, važno je samo kako se osjeća i kakvu ima volju i želju - poručuje Nikola, a mi se nadamo da će ovaj svoj zdrav pristup životu prenijeti i mlađim kolegama, kao i djeci koju trenira, jer je sam živi dokaz da je upravo takav sportski pristup najbolji način da ostanete duhom, tijelom i umom mladi i u sedmom desetljeću života.