Nije joj ni 28, a njeno tijelo pati od bolesti na čiji spomen svjetovi se ruše. I ima lekciju za sve nas

Piše: Iva Mioč, vlasnica bloga Znaš li tko si?

Ona leži u bolnici. Eno je tamo, na trećem katu, leži na postelji srušenih snova, pogledom uprtim u prozor na čijim stijenkama kiša i jutros neumoljivo ispisuje sudbinu. Nije joj ni 28, a njeno mlado tijelo boluje od bolesti na čiji spomen svjetovi se ruše.

Ne znam kako i odakle izvlači atome lavovske snage kada su sve oštrice nesreće uperene prema njoj. U njeno premlado tijelo, u njen široki osmijeh koji svaku vijest iznova dočekuje kao najmilijeg gosta. Čak i kad u koferima sudbine ne nosi sunce, ona ga ispraća uzdignute glave kad sve su druge oko nje pognute.

Još jedna u nizu loša vijest, tjera je da diže tu glavu češće nego što treba, da pogledom uperenim prema nebu gradi most u novo jutro. I drži se za sve što ima i sve što gubi. Hoda tiho na prstima, hoda najtiše da ne probudi sudbinu, da ne isklizne kroz njezine prste.

Mi, zdravi nesretnici, malo znamo o trećem katu, trećem krugu pakla. Iako naša srca kucaju nepogrešivo iz dana u dan, podsjećajući nas na čudo života u ovim grudima, rijetko zastanemo kako bismo iskazali više od vlastite nezahvalnosti.

Ima nešto što nas tjera da i živu glavu uzimamo zdravo za gotovo. Sve što imamo. I sve što nemamo. I baš u svemu što nemamo tražimo bolje dane, kujemo planove i čekamo neku drugu sreću, pored vlastite. U svemu što nemamo gradimo nastambe od čežnji da u njima prebivamo kada svoje blagoslove ne vidimo. Da njima opravdamo vlastitu pohlepu što savija sjenu nad svime što imamo, a slijepo gazimo.

Te dvije riječi

Tuđa nas muka podsjeća koliko smo zastranili, dotiče nas više nego što bismo željeli, ali zaboravljamo je brže nego što bismo trebali. A volimo zaboravljati. Takvi smo. Volimo zaboravljati sve razloge zbog kojih ne ležimo tamo na trećem katu gdje život tek puka želja je.

A ona će ti pogledom reći više nego što tvoje srce može podnijeti. Njena dva oka šapnut će ti gromoglasnom tišinom: “Imaš sve!”

U te dvije riječi njeno će srce smjestiti cijeli svijet. I sunce i mjesec. I jesen i proljeće. I suze i smijeh. Smjestit će ti u te dvije riječi više nego što možeš zamisliti. Smjestit će ti lekciju za vjekove.

Na prvom katu nesreće, umire se od vlastitog straha. Od nemoći. Da budemo više svoji, a manje tuđi.

Dopuštamo da strah kroji naše oštre linije unutar kojih smjestila se sva udobnost svijeta, ali i sve naše nedaće. Sva tuga i nevolje stanuju tu, unutar oštrih rubova naše robije. Ovdje stražu čuva strah. Bdije nad okovima naše nevolje, sviđa mu se gledati nas zarobljene u vlastitoj koži poražavajuće istine.

Nemaš više vremena za izlike

Bojimo se izaći iz okvira koji nas guše. Bojimo se ne udovoljiti drugima. Pa crtamo lica koja nam ne pripadaju, gradimo privid, a malo nas. Bolujemo od nezahvalnosti, od kroničnog nedostatka sebe samih. Dižemo ruke od sebe, nazivajući sudbinom, sve što sudbina nije. Nižemo opravdanja, izlike, gradimo zidove da sakrijemo lakše sve naše obmane. A tu, na trećem katu, jasno ti je da…

Ne čekaj treći kat i bijelu kutu za promjene. Dovraga, ne čekaj vijesti koje ruše svjetove! Život je tu, na trećem katu sudbine. Tu gdje sve što imaš, više nemaš. Ovdje anđeli na odlasku pjevaju pjesme o slobodi. Ovdje znaš da…..

Život se gradi po mjeri srca, a ne po tuđem planu. Ništa drugo nije tako vrijedno, tako važno kao pokoriti se glasu u grudima. A on pjeva pjesmu o slobodi, o životu punom tebe. Dopusti mu da sruši sve što je tuđe, da nepogrešivim otkucajima sazida sve tvoje. Snove. Nade. Čežnje. Slušaj ga.

Jer kad stigneš tamo gdje život lutrija je, za snove prekasno je. Nemaš više vremena za izlike, bijedni čovječe. Slušaj svoje srce. Slušaj što ti šapuće.

Ivu možete pratiti i na Instagramu