Neprocesuirana trauma može biti uzrok brojnih problema, ali i bolesti. Kako prepoznati svoju?

Trauma je u zadnje vrijeme postala omiljena tema i zasigurno jedan od najčešće korištenih pojmova (uz narcizam i narcisoidan poremećaj ličnosti). Ipak, uočila sam da se pojmovi vezani uz traumu znaju često koristiti u neodgovarajućem značenju. Važno je razumjeti da trauma nije vezana samo i isključivo za rano odrastanje, zato što se može dogoditi u bilo kojem periodu života i ostaviti ozbiljne posljedice na naše tjelesno i psihičko zdravlje ako se ne procesuira.

Što uopće znači obrada ili procesuiranje emocija?

Traume se uvijek vežu uz neke emocije. Stoga je važno shvatiti da ljudske emocije predstavljaju jezik naše duše. Emocije su način na koji doživljavamo i proživljavamo naš život. Osjetiti neku emociju, znači način na koji vaša duša uči životne lekcije i razvija se na mentalnoj, emocionalnoj i duhovnoj razini. S druge strane, kada ne osjećate svoje emocije, i ne procesuirate neku svoju doživljenu emocionalnu bol, ostajete zaglavljeni (ponekad i čitav život) ponavljajući negativne i disfunkcionalne životne obrasce i ne možete stvarno rasti i napredovati u životu.

Višegodišnje potiskivanje neugodnih emocija, prije ili kasnije dolazi na naplatu, i uglavnom se loše odražava na psihofizičko zdravlje. Sve one bolne i neugodne potisnute emocije koje poričete, zatrpavate ih lošim obrambenim mehanizmima, u trenutku kada energija te bolne emocije dođe do nekog vašeg organa ili sustava u vašem tijelu, razvija se prvo simptom, a potom i bolest. Stoga je jako važno da svaku proživljenu neugodnu i bolnu emociju procesuiramo ili obradimo.

Kako pravilno procesuirati emocije? Emocije ne možemo osjetiti u svom umu, tako što ih pokušavamo razumjeti racionalno i intelektualno kroz njihovu analizu, što jako puno ljudi čini i zato se vrti u začaranom krugu. Budući da su emocije jezik naše duše koje ne možemo racionalizirati i na silu ih razumjeti umom, procesuiranje emocija i traume putem emocija, predstavlja emocionalno iskustvo.

Odgovor na pitanje - kako da obradim neugodne i/ili bolne emocije duboko gurnute i ‘‘zamrznute‘‘ u podsvijest, i s tim u vezi kako preraditi emocionalnu bol, zapravo je jednostavan. Ono što je kompleksno i zahtjevno je proces.

Emocije se procesuiraju tako da ih OSJEĆAMO, i to je to. Zatim se radi na njihovom prihvaćanju, i regulaciji na adekvatan način, odnosno da razumijete značenje i što vam poručuje neka emocija i na kraju priče da ih transformirate da vam koriste umjesto da ih potiskujete.

Trauma dolazi nenajavljeno

Trauma predstavlja odgovor na izuzetno stresan događaj ili situaciju, a ne događaj sam po sebi. Odnosno, trauma podrazumijeva odgovor organizma nakon događaja koji je osobu psihološki potpuno obuzeo, što često rezultira šokom, nevjericom, poricanjem i promjenama u umu, tijelu i u ponašanju.

Jeste li se zapitali zašto primjerice nije trauma kada se nađete u situaciji prometne gužve u autu ili u tramvaju, ili kašnjenje prijateljice koju čekate na kavi, kašnjenje na posao, održavanje sastanka ili prezentacije ili neki drugi događaj?

Prvo zato što trauma nastaje iznenada i u situacijama kada nemamo spreman nikakav odgovor na nju. Naprosto naš organizam nema kapaciteta da se izbori s onim neugodnim što nam se događa pa nas taj događaj naprosto preplavi strahom i naprosto kao da nas proguta, jer osjećamo veoma intenzivan osjećaj bespomoćnosti.

Kada se to nešto dogodi, čovjek ima nekoliko mogućnosti: može pobjeći od događaja ili se boriti. Ako ništa od toga ne uspije, tada nastaje TRAUMA. Osoba tada potpuno ‘‘zamrzne‘‘ svoje tijelo i kompletan mentalni aparat kako bi preživjela intenzitet nekog strašnog događaja. Iako se trauma nekako ‘‘preživi‘‘, ostaju posljedice u budućnosti odnosno tijekom nastavka života jer osoba osjeća kao da je stalno nešto iznutra ugrožava, a ne razumije o čemu se radi. To se naravno događa nesvjesno jer osoba i ne zna kada ulazi u taj podsvjesni obrazac, nego samo zna da se ne osjeća dobro.

Također, dolazi do rascijepa našeg tjelesnog i mentalnog aparata jer se ne možemo prisjetiti detalja proživljene traume. Naime, ako pitate žrtvu koja je doživjela neku traumu neke detalje oko toga, ona se vrlo rijetko svjesno sjeća u detalje tog događaja, zato što se u tom trenutku ‘‘isključila‘‘.

Ne moram posebno naglašavati da traumatski događaj u ranom djetinjstvu ima ogroman utjecaj na to kako kasnije počinjemo doživljavati sebe, svijet i općenito kako dalje idemo kroz život.

SHUTTERSTOCK

Simptomi traume su prije svega jedan lebdeći osjećaj straha, anksioznosti, tjeskobe i straha koji se može pojaviti usred neke situacije koje mogu biti okidači tih simptoma. Strah nije nešto od čega se osoba uplaši 5-10 min pa to prođe, nego je to strah snažnog intenziteta popraćena anksioznošću koja zna biti toliko jaka, da osoba ne razumije da taj strah dolazi zbog nekog traumatičnog događaja iz prošlosti odnosno neprocesuiranih emocija poglavito užasa i straha.

Osobe koje nisu procesuirale traume često doživljavaju taj osjećaj tjeskobe i anksioznosti, bijesa, nezadovoljstva životom, a mnogi kažu da se osjećaju kao da su ‘‘poluživi‘‘. Zašto? Zato što je osoba u jednom djelu svog života bila prisiljena ‘‘umrtviti se‘‘ kako bi mogla preživjeti tu strahotu i od tada nosi u sebi pola sebe. Kao kada dobijemo anesteziju da nas ne boli zub.

Ako se ta osjećanja i emocije ne prerade, vrlo je moguće, a što se najčešće i događa da osoba ostaje zaglavljena u prošlosti i u tom trenutku svog života. Stoga stalno preživljava tu prošlost u sadašnjem životu, čije manifestacije mogu biti različiti tzv. fleš-bekovi i u snovima i u javi, u formi emocija i slika i sjećanja koja se provlače kroz mentalni aparat te osobe. Zapravo je to način na koji naša podsvijest pokušava ‘‘probaviti‘‘ to što je um ‘‘progutao‘‘ u trenutku traume. To nešto bilo je toliko ogromno da se uklopi u naš mentalni aparat, stoga se mora ‘‘razbiti‘‘ u nekoliko manjih djelića. Tako je i s našim emocijama, moramo ih prvo osvijestiti, na neki način ‘‘probaviti‘‘ i tek onda integrirati u naš self, inače nas stalno podrivaju iz naše podsvijesti i ne daju nam mira.

‘‘Male‘‘ i ‘‘šok‘‘ traume

Osjećate da ste imali teško djetinjstvo i zbog toga vas prati mnogo zbunjujućih emocija, iako se ne možete prisjetiti niti jednog traumatičnog događaja? Između ostalog, to može biti zbog toga zato što o traumi često razmišljamo kao o nekoj velikoj katastrofi koja vas je nekada zadesila. Osjećate da nešto nije u redu, a opet se ne možete svjesno prisjetiti nekog “strašnog događaja” koji je doveo do toga da kao odrasle osobe imate probleme u odnosima, manjak samopouzdanja, lošu sliku o sebi, izolirano kao da ne pripadate nigdje.

Treba reći da traumatsko iskustvo može biti i kontinuirano nezadovoljenje čovjekovih temeljnih emocionalnih potreba poglavito u periodu ranog razvoja, od rođenja do 6. godine. Na zadovoljavanju tih temeljnih emocionalnih potreba, grade se zdravi temelji našeg razvoja ličnosti. Prema tome, nezadovoljenje potrebe, bez sumnje ostavljaju duboki trag tako da dobro ili loše utječu na to: kako doživljavamo sebe, druge ljude i svijet, kako reguliramo emocije, rješavamo konfliktne situacije, kako se ponašamo u socijalnim situacijama i održavamo odnose, i sl.

Koje su to temeljne potrebe?

• Sloboda djeteta da izrazi svoje osjećaje i potrebe i da se oni prepoznaju od strane roditelja i adresiraju prema potrebi

• Potreba za emocionalnim osnaživanjem djeteta i razvijanjem vjere u sebe i svoje potencijale

• Potreba da dijete netko čuje i razumije i sukladno tome dobije povratnu informaciju

• Potreba za razvijanjem socijalnih vještina

• Potreba za razvijanjem mentalne otpornosti

Šok traume ili tzv. traume s velikim slovom T koje većina ljudi prepoznaje mogu biti: tjelesno ili seksualno zlostavljanje, nasilna smrt, nazočnost nekom traumatičnom događaju (svjedok ubojstva), ratni događaji, životne ugroze kao što su saobraćajke, potresi, požari i sl.). Uglavnom, to su tzv. šok traume odnosno događaji vrlo visokog intenziteta koji su iznenadni i bolni.

S druge strane, ‘‘male‘‘ traume ili sve one s malim slovom t, predstavljaju sve one događaje koji ne spadaju u kategoriju životnih ugroza, međutim izazivaju veliku patnju kod osobe koja ih proživljava. To može biti emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje u obitelji, vršnjačko nasilje, gubitak značajne osobe u ranom periodu života i sl. Mnogi ih ne prepoznaju na svjesnom nivou, jer ne nastaje svojim jakim intenzitetom kao one prve, nego emocijama.

To mogu biti neki događaji iz ranog djetinjstva, ali i kasnije. Poanta je da se događaju više puta odnosno te se emocionalne povrede događaju mjesecima i godinama pa je logično da ostavljaju dugoročne posljedice. Sve te traume od kojih su neke duboko potisnute i ostale zaleđene u podsvijesti, jako utječu na to kakvu sliku osoba stvara o sebi, utječe na njezino samopoštovanje, i stvara jedno loše uvjerenje o sebi da mora mijenjati svoju ličnost da bi se adaptirala novonastaloj situaciji.

Primjer br. 1 - jedna takva kronična trauma koja traje godinama jeste odrastanje u obiteljskom ozračju u kojemu je roditelj (jedan ili oba) verbalno nasilni, vrijeđaju dijete da nije dovoljno dobro, kritiziraju ga, kažnjavaju ga neadekvatno, itd. Osim roditelja, takvi verbalni zlostavljači mogu biti i braća ili djeca u vrtiću. Dakle, iako nema fizičkog nasilja, budući da se događalo ponavljano, kod nekih ljudi odnosno djece može izazvati traumu.

Primjer br. 2 - odrastanje u disfunkcionalnom braku u kojemu je dijete svjedok čestih svađa i nasilja. Takve scene gledaju godinama. I da, možda nitko nije umro, ali konstantna izloženost ovakvim ‘‘scenama‘‘, svakako da nije dobra za zdrav budući mentalni razvoj djeteta odnosno sasvim je sigurno da će se na ovaj ili onaj (loš) način odraziti na njegov emocionalni razvoj.

Primjer br. 3 - omalovažavanje, ruganje, verbalno ili fizičko zlostavljane i/ili linč djeteta u školi, koji traje mjesecima i/ili godinama, također loše utječe na djetetov razvoj.

O čemu ovisi hoće li neki događaj za nekoga biti traumatičan ili neće?

Osim svih događaja koje je netko doživio kao malu ili šok traumu, postoje i neki čimbenici koji utječu na to hoće li se neki događaj pretvoriti u traumu ili neće. Koji su to čimbenici?

Prije svega, urođeni temperament osobe, zatim psihološki imunitet koju je(nije) dijete razvilo u primarnoj obitelji. I kao što postoji tjelesni imunitet pa je dijete otporno i zdravo, postoji i onaj psihološki kojega nazivamo još i mentalnom otpornošću. Dakle, ako je dijete mentalno otporno i odgajano u zdravoj obiteljskom sistemu, ako i prođe kroz neki događaj, ne mora razviti traumu. S druge strane, ako je dijete jako senzibilno, melankoličnog temperamenta, i nema kvalitetan psihološki imunitet, postoji veliki potencijal da razvije traumu na neki događaj za koje drugo dijete neće razviti traumu.

Dakle na razvoj dobrog i snažnog psihološkog imuniteta, utječe prije svega, odrastanje u harmoničnom obiteljskom okružju i zdravoj klimi u kojoj se dijete osjeća stabilno i sigurno. Okružju u kojemu dijete dobiva podršku, razumijevanje i ljubav. Također u okružju u kojemu je dijete razvilo pozitivna uvjerenja o sebi da je vrijedno, da doživljava svijet kao sigurno mjesto, i da bez obzira na to što mu se događa da se osjeća sigurnim u sebe. Zaključno - snažan psihološki imunitet temelji se na zdravim temeljima koji se grade u ranom djetinjstvu od strane primarnih skrbnika. I obrnuto - slabašan i loš psiho imunitet stvara odrastanje i život u disfunkcionalnoj obitelji, čestim svađama, emocionalnom zanemarivanju djeteta i njegovih temeljnih emocionalnih potreba, mentalnim bolestima u obitelji tj. nekog člana obitelji, ili vječito bolesnim roditeljima o kojima se dijete brinulo.Sve to oblikuje i utječe na razvoj djetetove osobnosti.

O čemu ovisi oporavak od traume?

Kao što sam već i spomenula, sigurno da veliku ulogu igra urođeni temperament i stečene navike koje je dijete razvilo gledajući svoje roditelje i njihove reakcije. Ako je dijete primjerice naslijedilo od majke optimističan i pozitivan pristup u životu, ima povjerenja u sebe i u druge, sigurno da će lakše oporaviti od traume ako je doživi.

Ako je dijete naslijedilo npr. od oca jedan rigidan, negativan i pesimističan pogled prema životu, stalno živi u nekom strahu od nečega strašnog što bi se moglo dogoditi u budućnosti, uvijek okrivljuje i prebacuje krivnju na druge, i sl. - puno teže će se oporavljati ako se ikada i oporavi od neke traume. Ako su otac ili majka preživjeli neku (neobrađenu) traumu iz svog djetinjstva, trans generacijski će ju dalje prenositi na svoju djecu. Drugim riječima, sva vaša osjećanja vezana uz strah koja nikada niste preradili i/ili anksioznost, podsvjesno ćete prebaciti na svoje dijete. Ako ne to, onda ćete imati ispade bijesa i istresati se na djeci i tako im stvoriti velike probleme.

Nikad nije kasno

Što možete učiniti ako ste se prepoznali u svemu ili nečemu od navedenog? Svakako potražite stručnu pomoć. Možda neće biti lako, brzo i jednostavno a sigurno će i zahtijevati financijska odricanja, međutim, sami nećete uspjeti koliko god knjiga pročitali i razumjeli. Da biste uspješno integrirali sve ono što vam se događalo i prestali živjeti u prošlosti, odnosno počeli živjeti autentičan život u sadašnjosti, onda je svakako neka vrsta terapije i rada na sebi odlično rješenje.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje