‘Nemoj plakati, nije ti ništa‘ mogu napraviti više štete nego što mislimo: kako djecu učiti razumjeti vlastite emocije

Godinama s djecom razgovaramo o pranju zuba, ogrebanim koljenima i zašto izbjegavati slatkiše. Mnogo manje razgovaramo o osjećajima straha, srama, tjeskobe, tuge, krivnje, usamljenosti. Kao da tijelo zaslužuje da se o njemu priča, a emocionalni život mora ostati negdje u pozadini. Danas bi svi roditelji trebali biti svjesni da to tako ne funkcionira, objašnjava psihoterapeutkinja Camilla Stellato. Razgovor o mentalnom zdravlju s djecom više nije ili barem ne bi smio biti tabu. To bi trebala biti svakodnevna praksa, otprilike kao vježbanje kako se koristi pribor za jelo.

Razgovor o mentalnom zdravlju s djecom trebala bi biti svakodnevna praksa

DRAZEN ZIGIC/SHUTTERSTOCK

Prvo pitanje koje svaki roditelj postavlja je u kojoj dobi početi s djecom razgovarati o teškim emocijama. Na to psihoterapeutkinja odgovara kratko i jasno: "Odmah". - Emocije se doživljavaju od rođenja pa je odgajanje djeteta da prepozna što osjeća jednako važan dio odrastanja kao i učenje govora, hranjenja ili odnosa s drugima - pojašnjava Stellato, ističući da za to nisu potrebni složeni govori ni tehničke riječi jer malo dijete vrlo dobro razumije izraze poput "Vidim da si tužan", "Osjećam da se bojiš" ili "Danas si jako uznemiren". Tim jednostavnim imenovanjem emocija gradi se emocionalna pismenost. Mentalno zdravlje ušlo je na društvene mreže, u škole, medije. No, budite oprezni jer još uvijek postoji razlika između razgovora o tome i stvarnog prevladavanja stigme. I dalje nam je vrlo teško prihvatiti psihološku patnju kao nešto stvarno i jednako legitimno kao tjelesna bolest. Prema nekim istraživanjima, vrlo mali postotak ljudi kaže da su odrasli s roditeljima koji su im mogli pomoći imenovati emocije. Većina ljudi takve teme izbjegava načinjati s djecom.

- U mnogim slučajevima otvoreni razgovor o emocijama čak se i obeshrabruje frazama poput "nemoj pretjerivati" ili "nemoj plakati". Ipak, dobra vijest je da danas svaki drugi roditelj kaže kako želi odgajati djecu na drugačiji način nego što su oni odgajani, s naglaskom na emocionalnu svjesnost i empatiju.

Što reći, a što izbjegavati

Kako objasniti anksioznost šestogodišnjaku? Ili duboku tugu? Stellato polazi od temeljne pretpostavke da treba prestati dijeliti emocije na dobre i loše.

- Postoje ugodnije emocije i druge koje je teže proživjeti, ali sve imaju svoju funkciju. Ljutnja, strah, tuga, ljubomora nisu problem. Problem nastaje kad ne znamo kako ih prepoznati, regulirati ili što s njima učiniti. Na primjer, anksioznost se može opisati kao alarm tijela koji ponekad zvuči preglasno čak i kad nema stvarne opasnosti. Tuga je nešto što dolazi kad izgubimo, propustimo ili povrijedimo nekoga ili nešto važno. Nisu potrebna sveučilišna predavanja, samo riječi koje čine ono što dijete već osjeća razumljivim - kaže Stellato. S druge strane, dodaje, fraze poput "nije ti ništa", "nemoj to raditi" ili "preosjetljiv si" stvaraju rizik da dijete nauči da su određene emocije pogrešne ili da ih treba skrivati. I ono što ne imenujemo prije ili kasnije opet će se pojaviti i pokucati na naša vrata.

Djeca uče o mentalnom zdravlju promatrajući odrasle

FIZKES/SHUTTERSTOCK

Model koji odrasli nude

- Djeca uče o mentalnom zdravlju promatrajući odrasle. Ne samo iz onog što im govorimo, već i iz načina na koji govorimo o sebi. Ako roditelj kaže "Danas sam jako pod stresom i treba mi trenutak da se smirim", dijete uči da se emocije mogu prepoznati i kontrolirati. Ako pak čuje samo "Ne mogu se raspasti", "Ne smijem dopustiti da ljudi osjete da sam ranjiv" ili "Nije mi ništa", dijete uči da se patnja mora skrivati - pojašnjava Stellato. Jedno je istraživanje pokazalo da postoji zanimljiv generacijski paradoks. Muškarci iz generacije baby boomera sada su među najuvjerenijima u važnost učenja svoje djece da govore o emocijama, nadmašujući čak i očeve milenijalaca i generacije Z. Znak je to da oni koji su odrasli u strožim uvjetima i s manje otvorenosti za emocionalni dijalog danas prepoznaju vrijednost onoga što im je nedostajalo.

Kad se roditelj osjeća loše

Jedan od najdelikatnijih scenarija je onaj u kojem ne pati dijete, već oni koji se brinu o njemu. Depresija, anksioznost, poremećaji raspoloženja... Pitanje je kako se nositi s tim u obitelji, a da ne opteretite svoju djecu tuđim teretom.

- Djeca uvijek primijete kad nešto nije u redu. Možda ne razumiju što je depresija, ali vide da je tata uvijek tužan, da je mama jako ljuta, da se voljena osoba izolira, plače, puno spava. A kad djeca nešto percipiraju, a nitko im ne objasni, često na kraju sama sebi smišljaju objašnjenja. Često misle da su oni problem ili da moraju "popraviti" odraslu osobu. Zato je važno ne lagati, već stvarnost prevesti u riječi prikladne dobi: "Mama se u ovom razdoblju brine o svojim emocijama i umoru" ili "Djed prolazi kroz period u kojem je jako zabrinut i teško mu je ostati smiren" - savjetuje psihoterapeutkinja. Napominje da je ključno da dijete razumije kako ono što se događa nije njegova krivnja, da se ono ne mora brinuti o odrasloj osobi i da postoje drugi ljudi i stručnjaci koji se nose s tom situacijom.

- Vidjeti odraslu osobu koja traži pomoć, dobiva liječenje, ide na terapiju i uzima lijekove ako je potrebno vrlo je različito od odrastanja uz uskraćivanje pomoći, kaotičnu patnju ili patnju koja se svaljuje na djecu - ističe. l

Znakovi koje roditelji često ignoriraju

Najpodcjenjeniji znakovi dječje patnje su tihi: dijete koje gubi interes za stvari koje je nekad voljelo, mijenja navike spavanja ili prehrane, ima stalne bolove u trbuhu bez fizičkog objašnjenja, koje se izolira, postaje razdražljivo ili vrlo zabrinuto. Prema psihoterapeutkinji Camilli Stellato, vodeći kriterij je trajanje i utjecaj na svakodnevni život.

"Želim nestati"

Svaki roditelj bar jednom je čuo izraze: "Želim nestati", "Nitko me ne voli". - Jedna je stvar fraza izgovorena u trenutku ljutnje ili poraza, a druga su ponavljajuće fraze koje prate promjene u ponašanju poput izolacije, stalne tuge, jake razdražljivosti, poremećaja sna, socijalnog povlačenja, intenzivnog straha, gubitka interesa za stvari koje ste nekad voljeli. U tom slučaju, ne smije nas hvatati panika, ali ne smijemo ni umanjivati problem - napominje Stellato.

Društvene mreže

- Društvene mreže vrlo rano djecu izlažu stalnim društvenim usporedbama, uznemirujućim sadržajima, dinamici stalnog odobravanja i prevelikoj stimulaciji za koju dječji mozak još nije spreman -pojašnjava Stellato. Stoga smatra da o tome treba razgovarati s djecom, pomoći im da razviju kritičko mišljenje i grade odnose u kojima mogu reći što vide i osjećaju bez straha od osude.