Nekad je čekala CRVENE NOSOVE, danas ih omogućuje drugoj djeci: ‘Svakom donacijom osjećam njihove osmijehe‘

Prije deset godina CRVENI NOSOVI pokrenuli su Smjehonoše, program redovitih mjesečnih donacija kojim se gradi stabilna podrška njihovu radu. Zahvaljujući zajednici ljudi koji iz mjeseca u mjesec odlučuju biti uz njih, klaunovi mogu redovito odlaziti ondje gdje su potrebni i djeci u bolnicama vraćati ono što bolest često stavi u drugi plan: igru, znatiželju, smijeh i osjećaj da su, prije svega, djeca. Koliko jedan takav susret može značiti, najbolje zna Emilija Turčin. Imala je osam godina kada je zbog leukemije završila u bolnici, gdje je provela godinu dana. Iz tog razdoblja pamti teške trenutke, ali posebno čuva uspomenu na dane kada bi bolničku svakodnevicu prekinuo dolazak CRVENIH NOSOVA.

- Ti klaunovi koji su se odjednom, samo tako, iz vedra neba pojavili na odjelu… Samo si čekao da dođu u tvoju sobu. Čekaš i čekaš i gledaš kroz mali prozorčić na vratima da vidiš što se zbiva - prisjeća se Emilija.

Kada bi se vrata otvorila, s druge strane nije bio još jedan pregled ili terapija. Bio je netko tko od nje nije tražio da bude pacijentica. Znala je, kaže, da je došao netko tko će se s njom poigrati i podružiti. Netko tko je neće pregledavati, provjeravati je li sve u redu ili je sažalijevati. Posebno pamti jedan posjet, instrumente, žongliranje crvenim nosićima i nezaobilaznu kokoš.

- Bila je to ludost i veselje. Sve ono što mi je nedostajalo u toj bijeloj sobici. Malo boje i radosti - kaže Emilija.

Emilija za vrijeme liječenja i Emilija danas

Foto: Crveni nosovi

Dobro se dobrim vraća

Godinama poslije, Emilijina priča s CRVENIM NOSOVIMA dobila je novo poglavlje. Kao studentica, pridružila im se na promotivnim aktivnostima i prvi put upoznala sve ono što djeca ne vide kada se na vratima njihove sobe pojave klaunovi. Otkrila je da iza svakog susreta stoje profesionalni umjetnici kojima je klauniranje poziv i posao, kontinuirane edukacije, pripreme i organizacija potrebna da bi CRVENI NOSOVI redovito stizali do onih koji ih čekaju.

- Još od izlaska iz bolnice pratila me želja da na neki način vratim drugima ono što je bilo dano meni i mojoj obitelji. Željela sam postati dio svega onoga što je nama tada pomagalo. Kada sam saznala da to mogu kroz donacijski program Smjehonoše, to je bilo to - kaže Emilija.

Danas je ona jedna od ljudi koji CRVENIM NOSOVIMA pružaju redovitu mjesečnu podršku. Upravo je u tome ideja Smjehonoša. Svačija pojedinačna mjesečna donacija, kada se spoji s donacijama drugih, omogućuje stabilnost i kontinuitet rada te pomaže da klaunovi budu ondje gdje ih djeca čekaju. Danas su CRVENI NOSOVI prisutni na 129 dječjih odjela u 21 bolnici diljem Hrvatske.

- Iznimno smo ponosni što već 10 godina kroz Donacijski program Smjehonoše okupljamo ljude koji vjeruju da redovita donacija može donijeti veliku promjenu u život djeteta na liječenju. Smjehonoše su naši redoviti mjesečni donatori, ljudi koji svojom podrškom omogućuju da klaunovi mogu kontinuirano posjećivati djecu u bolnicama. Upravo zahvaljujući njima možemo planirati i održavati naše posjete te biti uz djecu i njihove roditelje onda kada im je podrška najpotrebnija. Smjehonoša može postati svatko tko nam se želi pridružiti redovitom mjesečnom donacijom. Ako susretnete naše studente uz prepoznatljivi crvenonosni pult na javnim lokacijama, slobodno im se obratite, a programu se možete pridružiti i putem naše web stranice. Hvala svim našim donatorima od srca i crvenog nosa što zajedno s nama vjeruju da smijeh može probuditi nadu. U svakom osmijehu djeteta, svakom trenutku igre i svakoj iskri radosti koju donesemo u bolnicu utkan je i njihov doprinos - rekla je Mathea Milošević, Voditeljica Donacijskog programa Smjehonoše CRVENIH NOSOVA.

Za Emiliju mjesečna donacija predstavlja mnogo više. Iza nje je prizor koji poznaje iz vlastitog iskustva, dijete u bolničkoj sobi koje čeka da se na vratima pojave crveni nosovi.

- Sa svakom donacijom osjećam se kao da sam tamo s njima i promatram djecu na liječenju s osmijesima od uha do uha i crvenim nosićima koji su im toliko veliki da zauzmu pola lica. A onda se sjetim i osmijeha koji se možda baš tada skrivaju iza maski, na licima roditelja i medicinskog osoblja - objašnjava ova mlada djevojka i potiče ostale da postanu dio zajednice Smjehonoša.