Ne svidjeti se drugima ponekad je jednostavno znak da smo na dobrom putu...

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Ne znam kakvi ste vi, ali ja sam uvijek bila tamponac. Znate ono, imate tri prijateljice u osnovnoj školi i super ste sa svakom od njih, sve četiri smo si jako dobre, ali između te tri vječito titraju neki sukobi i trzavice. Ali srećom, tu je tamponac koji dođe, naslaže između njih vatu kako se ne bi poubijale, omekša rasprave do faze mekog maslaca i pred svakom opravda ovu drugu taman onoliko kako bi sve ponovno bilo ok.

Nastavilo se to i u srednjoj školi. Nekad sam bila ponosna na svoju ulogu čvrstog oslonca i tampon zone, bila sam netko na koga se može računati. Mirotvorac, pravdoljubac i sve ostale titule do kojih danas nitko ne drži kao ni do pišljiva boba. I u srednjoj školi sam imala tri prijateljice koje su sve redom bile različite. I tu sam se nerijetko nalazila u ulozi tamponca koji je lijepio porazbijane pločice.

Moja uloga

Ponekad sam se pitala zašto sam takva, zašto se ja s ni sa kim ne posvađam pa da onda doleti neki treći super tamponac koji će pomesti nered iza mojih riječi i iskazanih mišljenja. Ponekad bih se pitala imaju li sve one više izraženo mišljenje o nekim stvarima od mene i je li to razlog zašto je moja uloga u sukobima uvijek na razini interventne službe.

U jednoj fazi života oba roditelja su mi se jako razboljela i nisam imala izbora nego se opet, sada na puno ozbiljniji način presložiti u taj stup koji će odolijevati svim potresima u olujama koje će nas zadesiti. A bilo ih je.

Opet sam igrala ulogu nekoga tko slaže puzzle kako bi sačuvao sliku, ali puzzle su se svakim danom sve više gubile i ona slika koja je nekada postojala počela nalikovati na metkom izbušenu površinu. Nije bilo prostora za pokleknuti, nije bilo vremena za očajavanje, nije bilo vremena za ništa. Bilo je vremena za skrb, čvrste živce i držanje vrata svim silama kako potisnute emocije ne bi razbile štokove.

I u tim zaista neusporedivim situacijama od školskih dana i bezazlenih djevojačkih trzavica, do suočavanja s teškim bolestima roditelja i naposljetku njihovom smrću, shvatila sam da je onaj tamponac u meni jako umoran. I shvatila sam da tamponci nisu tamo neki mlaki ljudi koji nemaju mišljenje i ne priklanjaju se stranama, mlaki ljudi koji pod pritiskom pucaju, koji odlaze kad ih netko zaista treba i o njima ovisi, nisu od onih koji će zaboraviti na obećanje čim te izgube iz vida.

Tko su tamponci

• Tamponci su ljudi visoko izražene empatije. I visoko definiranih mišljenja koja upravo zbog svoje empatične prirode neće pretpostaviti mogućem sukobu.
• Tamponci su ljudi koji ne pucaju kada se nalaze u bitci.
• Tamponci su oni koji stvar dovuku do kraja. Ne odlaze. Ne nestaju. Tu su za one koji ih trebaju. Tu su nauštrb sebi samima.
• Tamponci su ljudi koji se raspadnu puno kasnije. Kada je ona borba za svih već završena i pomalo zaboravljena. Kada misle da su je i sami već zaboravili.

Pa se pitam koliko nas je takvih i kako nas drugi vide?

Vole nas.

Ali, do kada?

I zašto?

I zbog koga?

Jedini je odgovor: protiv sebe.

• Prijateljice će se pomiriti i same.
• Veliki problemi podnijet će poneki naš izostanak.
• Svijet će se i dalje buditi, iako mu više nećemo svako jutro navijati budilicu.
• Stvari će se događati, raspadati i graditi.
• Možda se više nećemo toliko sviđati drugima, ali silno ćemo zavoljeti sebe.
• Umjesto da lijepimo i spajamo, češće ćemo rezati. Da, zamjerit ćemo se nekima. To će biti nešto sasvim novo u našem životu. Ali, preživjet ćemo.
• Svaki put kada smo pazili da nekoga ne povrijedimo svojim mišljenjem, barem smo malo povrijedili sebe.
• Svaki put kada smo se trudili izbjeći sukob, sukobili smo se sa samima sobom.
• Svaki put kada smo napravili kompromis, a naše biće ga je negiralo, povrijedili smo svoje biće.
• Drugima smo oduzeli priliku da nas povrijede, ali smo zato povrijedili sami sebe.

Možda napokon vidimo boje ljudi koji nas okružuju. Možda dozvolimo da kod nekih prevlada crna, a kod drugih se istakne ona žuta. Možda napokon osjetimo kako je to nekome se ne sviđati i ne brinuti o tome. Možda napokon osjetimo kako je to ne svidjeti se mnogima. Prestati biti pokretna interventna služba sa zavojima i prvom pomoći. Jednostavno biti. Ponekad nespremni na probleme. Zatečeni. Opušteni. Sretni, bez vođenja računa o tome jesmo li podmirili svih iz svoje okoline.

U trenutku kad naiđemo na prvi otpor, neslaganje i sukob, znat ćemo da smo na dobrom putu. Znat ćemo da smo, bez namjere da nekoga povrijedimo, donijeli odluku koja se nije svidjela drugima, ali se svidjela nama. I to je, zapravo, baš ok!

Ne svidjeti se drugima ponekad je jednostavno znak da smo na dobrom putu.