Malena Afrikanka Bridget moje je treće dijete i moja kap dobrote

- Bila je to mješavina moje davne želje iz vremena kad sam gubila trudnoće prije nego što sam rodila sina, a s druge strane želje da na neki način pomognem barem još jednom djetetu koje nije moje. Nisam racionalna po tom pitanju, ne mogu objasniti što je točno bio povod, ali svijest o tome da mjesečnim izdvajanjima koja, zahvaljujući tomu što sam danas zaposlena, niti ne osjećam, a dovoljna su da jednom djetetu možda u potpunosti promijene život, ispunjava me velikim zadovoljstvom i radošću. S druge strane svijeta, u dalekoj Ugandi, jedna djevojčica možda će doista imati priliku za bolje sutra, priča nam Zagrepčanka Vladimira Šimić o svojim razlozima zašto je odlučila 'posvojiti' malenu Afrikanku.

Ona preko Udruge Plavi anđeo - www.plavi-andeo.hr - sponzorira 13-godišnju djevojčicu Bridget. Njene donacije se koriste za plaćanje školarine, kupnju hrane, odjeće, školskog materijala, madraca i ostalih stvari potrebnih djetetu. Bridgetin otac umro je od AIDS-a dok je imala šest godina, a majka se bori s teškom bolešću. Djevojčica živi s dvije sestre i bratom. Jedna sestra joj je također bolesna i na njezino liječenje majka troši sav novac zarađen pranjem rublja. Žive u uvjetima koji su nama gotovo nezamislivi.

Pravo na snove i bolji život

- Kad sam pročitala kratki obrazac o njoj za potencijalne sponzore u njemu je pisalo da želi biti učiteljica. Sva djeca pa tako i ona u siromašnim krajevima Afrike imaju svoje snove, žele nešto postati u životu... Ozbiljna djevojčica s fotografije, te 2012. godine u dobi od 9 godina kao moj sin sada, željela je postati učiteljica, željela je biti netko i nešto. Ima samo dvije haljine i dvije bluze te cipele. Osnovno obrazovanje nije garancija da će i nastaviti sa školovanjem, da će promijeniti njezin život, ali jest velika i možda jedina šansa da njezina sudbina krene drugim putem, na bolje, objašnjava nam diplomirana ekonomistica, majka dvoje djece. Vladimira i njena obitelj djevojčici, osim novčano, pružaju podršku i pismima. Tako joj daju do znanja da nije sama, da je netko podržava, misli na nju i da će dati sve od sebe da joj bude bolje.

Bridgetino pismo u kojem se zahvaljuje svojoj pomajci iz Zagreba na pružanju potpore u njenom obrazovanju.

- Drugačije je kad samo donirate novac, a drugačije je kad možete i komunicirati, pa makar to bilo samo dva ili tri puta godišnje. A kakav je tek osjećaj kad vam stigne fotografija tog djeteta koje s velikim osmijehom na licu drži u rukama vaše pismo i isprintane slike (poslala sam joj fotografije obitelji). Kad stigne njezino osobno pismo, to je riječima neopisivo. Posebno zato jer sam joj napisala da mi je najvažnije da bude sretna, da vjeruje u sebe i da ne gubi nadu... Iz daleke Ugande dobila sam osmijeh od uha do uha, kaže Vladimira, koja Bridget tepa da je njeno treće dijete. Dodaje da se ne mora nužno pomagati djeci u Africi. Naprotiv, to može biti i u našem susjedstvu. No, činiti dobro izuzetno je važno, a svijet pruža puno prilika za činjenje dobra, posebno u današnje vrijeme.

- Možda ne možemo volontirati u nekim humanitarnim akcijama, nemamo vremena, ograničeni smo obiteljskim obvezama... Ali uvijek se nađe način da nekako doprinesemo dobru na ovom svijetu. Svaka kap dobrote se broji i svaka je dragocjena. Jedna od mojih kapi je Bridget i njezin osmijeh, objašnjava Vladimira, koja i svoju djecu uči suosjećanju i potiče da prošire svoju perspektivu gledanja na svijet.

Imamo više nego što mislimo

- Skloni smo razmišljati kako nam je teško, skloni smo samosažaljenju. Iako nije zdravo provesti život uspoređujući se s drugima, nije loše zamisliti se s vremena na vrijeme nad svojim životom, pa tako nije loše niti vidjeti kako žive oni koji sanjaju o pitkoj vodi i cipelama kao najljepšem poklonu za Božić. Iskreno vjerujem da nas priča o Bridget može mnogočemu naučiti, priča Zagrepčanka i zaključuje da nije prazna fraza da jednostavno djelo milosrđa stvara beskrajne krugove u vodi.

Vladimira sa zagrebačkim dijelom svoje obitelji.