Majci sam godinama zamjerala, nisam je mogla vidjeti ni nacrtanu... Naš odnos je prošao sve faze

Odnos s mojom majkom mijenjao se kako sam rasla, kako starim i kako su se mijenjale kako moje tako njene okolnosti u kojima živimo i radimo. Bilo je nekih skokova u plus, kad sam je, čak i javno, znala nazivati svojom najboljom prijateljicom i najboljom majkom kakvu bi čovjek ili kćer trebala imati. Bilo je i onih ekstremnih padova u minus kad je nisam mogla vidjeti nacrtanu ili čuti preko telefona, mjesecima se nismo čule ni vidjele. Najdulje je bilo skoro godinu dana, ako se ne varam. Ni jedan od tih ekstrema nije bio dobar ni za jednu, ali je tada, u tom trenutku meni (a pretpostavljam i njoj) barem djelomice bio potreban ili samo tad nismo znale drugačije. Ne žalim ni zbog jednog od dvaju ekstrema, to je samo odnos koji je kompliciran, nikad linearan i gotovo uvijek nabijen različitim emocijama.

Držim distancu

Problema u tom odnosu, kao i u svakom majka-kćer odnosu, ima more i vanjski utjecaji dodali su samo dodatne težine, slojeve i začine u kojima bismo se nerijetko potpuno krivo hrvale i jedna i druga. Ne opravdavam neke njene postupke, nikad ni neću, kao što neću ni neke svoje, ali mogu reći da ih u ovoj odrasloj dobi bolje razumijem, i ono najteže, prihvaćam ili ih se trudim prihvatiti što uopće nije ni lako ni jednostavno. Nerijetko sam joj zamjerala masu pogrešaka koje je napravila kao prvorotkinja i majka kćeri iz potpunog neznanja njene okoline, resursa i kapaciteta. Praktički sama (oca kao da nije bilo, ali kad jest bio tamo samo joj je otežavao), premlada, bez mreže ljudi koji bi bili na pomoći ili barem podrška, imala je sve preduvjete da sje*e kako mene, tako i sebe. Dobrim dijelom je tako i ispalo, naravno, potpuno nehotice i u dobroj namjeri, a donekle i naivno vjerujući krivim ljudima i prosudbama. No, tu sam takva kakva jesam, nesavršena s nesavršenom majkom.

Godinama sam, nekad i danas, zavidjela nekim svojim prijateljicama i poznanicama na odnosu kakav imaju s vlastitom (čak i nebiološkom) majkom i priželjkivala i sebi isti ili barem sličan takav ali, prošlost niti mogu niti želim vratiti, a uloge i dalje ostaju iste. Ja sam ta kćer, ona je ta majka.

Odustajanje od ideje da ću dobiti neke isprike te da ću oprostiti neke stvari i događaje pomoglo mi je da se s tim, jako kompleksnim odnosom bolje nosim. Iako mnogi moji bliži i dalje stoje na strani - prekini sve s njom - ja to i dalje ne radim, ali držim distancu kako bih sebe sačuvala od nekoga koga ne samo da ne želim nego ni ne mogu promijeniti.

Drugi niz problema dolazi kad nisi kćer jedinica već vas je u čoporu više i iako u rodnom listu imate istu osobu navedenu kao majku, vi nemate istu majku. Za početak, niste kćer nego sin, i unatoč izreci da majke ne rade razlike među djecom, to je notorna laž jer ni djeca nisu ista niti su one bile iste majke prvom ili četvrtom djetetu. U krajnjoj liniji, u tom razmaku mijenjale su se i druge okolnosti, možda je bilo seljenja, ratova, otkaza, bolesti, možda i blagostanja, a možda i nekog novog partnera pa i oca neke novorođene djece. Sve su to situacije koje su koliko životne toliko kompleksne i rezultiraju time da imate pod istim krovom troje djece, jedno ime i prezime majke i tri potpuno drugačija odnosa majka-dijete. Kad bolje pogledaš, to uopće nije loše, jer ni mi nismo isti, dapače, potpuno smo različiti svi troje, ali s druge strane, tu nastaju nesrazmjeri i nesuglasice jer kad jedan kaže nešto protiv majke drugi se diže na zadnje noge jer njemu to uopće nije zamislivo kad u njihovom odnosu takvog nečeg nema. I tako u krug.

Priznati si, ali i drugima, da ne postoji savršena majka već ona koja radi najbolje što može u uvjetima koje ima jedan je od ključnih koraka na putu ka zalječenju tog odnosa i barem donekle korektnom odnosu u kojem si ne želimo iskopat oči svaki put kad se vidimo. Ne postoji, ne može postojati niti će ikad biti negdje savršena majka... To je realnost koju nerijetko zaboravimo čak i kad smo odrasli i imamo vlastitu djecu. Da, trudimo se doseći neki nivo, ili barem biti bolji roditelji od naših (kod mnogih je ljestvica tu dosta nisko postavljena) i ne zaje*ati previše. Mnogi u tome i uspiju, a dodatna pomoć i vjetar u leđa daje im, meni barem u nekoj nedalekoj budućnosti, je i spoznaja da se puno toga što pogriješimo dade ispraviti na vrijeme i bez nekih većih posljedica. Da odnos majka-dijete postoji i fleksibilan je dokle god su obje strane žive i voljne surađivati. Ovaj potonji dio, suradnja je nekad neizvediv pa je tako najbolje, možda i za oboje, da se od tog odnosa potpuno odustane ili ga se minimizira na najmanju moguću mjeru.

No, kako odrezat‘ iz života nekog tko te hranio kroz pupkovinu ili nekog tko ti je rastao ispod srca? Jako, jako teško, ali nekad nužno kako bismo opstali i ne ponovili to isto te imali koliko toliko zdrave odnose s drugima, a možda jednom i vlastitu obitelj. Onu na višem nivou, s nešto manje pogrešaka, nesavršenu, ali popravljivu. Suradljivu. Suosjećajnu. Povezanu.

Puno je tu pitanja na koje još nemam, a možda nikad ni neću imati odgovor, ali prihvaćam i to stanje neznanja. Ne razbijam više glavu zašto je nešto bilo onako, a ne ovako. Ne krivim nego prihvaćam (razlika od suosjećanja, op.a.), promatram i bilježim kako bi i meni, a nekad i nekom mom bilo lakše. I, znate što? Bit će.

Do idućeg puta, ne držite se pupkovine i sise ako vas to izjeda i obrnuto. Napravite barem pauzu ili odmak kako biste bolje vidjeli ne samo drugu stranu nego sebe jer kad netko na vas baca mrak vaše svjetlo će se prije ili kasnije barem prigušiti, ako ne i do kraja ugasiti. Na vama je da to svjetlo svijetli za vas i one koji ostaju iza vas.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.