Kako zbog neopreznih riječi možemo biti uzrok nečijih kompleksa i strahova za gotovo cijeli život

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu

"Ti bi jedno, ja bi drugo. Ti bi brzo, ja polako…", pjeva Nina Badrić.

Ja sam spora. Dosta sam spora. Nije to toliko vidljivo na prvu jer se ustvari stalno trudim biti brža (što isto nije vidljivo), ali oni koji me dobro poznaju, znaju koliko sam spora. Sporo jedem, sporo se oblačim, sporo se tuširam, sporo režem luk, sporo pospremam… Meni se nikad nije činilo da sam baš tako jako spora, ali sjećam se da mi se najbolja prijateljica još u osnovnoj školi čudila kako ja toliko sporo jedem i kakve male zalogaje uzimam. I, kao i zbog svega što ti prigovore u toj mladoj nesigurnoj dobi, radi tog sam se često osjećala loše. Jer, kao, trebala bih jesti brže.

A tako sam željela surađivati

Dakle, izvana sam nerijetko dobivala poruku: "požuri se!". Ne samo od te prijateljice nego i od mnogih drugih. A ja sama nisam osjećala svoj tempo kao posebno spor. Bio je to moj tempo. Uostalom, viđala sam i sporije ljude oko sebe. A osim toga, ja sam točno znala zašto sam "ponekad" spora. Jer sam se često jednostavno izgubila u svojim mislima. Ili zaglavila u nekom gotovo "zen" raspoloženju gdje nisam baš ni o čemu posebnom razmišljala, više sam "budna sanjala" i zapravo se tako odmarala.

Najteže mi je oduvijek bilo ubrzati se ujutro. Treba mi barem pola sata da dođem sebi i uopće postanem sposobna spremati se za posao. I zato još od školskih dana sat navijam puno prije nego što trebam ustati i onda snoozam bar još pola sata. Sjećam se dobro tih školskih dana i buđenja koja su izluđivala moju mamu. Dolazila bi mi u sobu svakih 5 minuta govoriti koliko je već sati i da je krajnje vrijeme da ustanem. A ja kao da sam uz to požurivanje bila još teža za pokrenuti se. Negdje na površini svijesti zbilja sam željela surađivati, ali, eto, nekako baš nisam ustajala iz tog kreveta. Otpor iznutra bio je jači.

Ja neću tako - više

I 20-ak godina kasnije evo nas u 2019. godini. Umorna majka ustaje iz kreveta i kao zombi tetura po stanu. U pola sata uspije tek pojesti doručak, obući se i oprati zube. Svoje kćeri ne budi još jer želi da djeca što duže spavaju. Probudit će ih u zadnji čas, na brzinu im pomoći da se spreme i veselo će krenuti prema vrtiću. Ima samo jedna caka u njenom planu. To su njezine kćeri. Mlađa je povukla dosta od tatine brzine pa s njom plan donekle i ima šanse, ali starija je sasvim na majku. Velika je sanjalica i maštalica i glava joj je uvijek u oblacima, a misli u nekim drugim dimenzijama. Treba joj bar 15-ak minuta izležavanja nakon što ujutro otvori oči. A i nakon toga sve ide sporo jer se putem do kupaone tri puta zaigra, dva puta zaboravi kamo je krenula i pet puta se sjeti nečega što treba odmah ispričati mami.

Vrijeme prolazi, a mama polako sve više šizi. Tjera djecu da se spremaju, tjera i sebe jer se i ona sama putem do kupaone tri puta zbuni, dva puta zaboravi kamo je krenula i pet puta se sjeti nečeg što nije napravila. I već napola viče i prijeti i gnjavi te još potpuno snene djevojčice. Jedva čeka da konačno izađu iz stana jer tamo vani je sloboda. Tamo više nema tog napornog požurivanja.

Shvatili ste, naravno, ta požurujuća majka sam ja.

I onda sam konačno s tom temom došla svom terapeutu. I iako sam danima intenzivno razmišljala o tome na koji način "unaprijediti" naša jutra, tek sam u razgovoru s njim uspjela shvatiti bit našeg problema. I naravno da se tu zapravo ne radi o "našem" problemu nego o "mom" problemu.

Kad se o ubrzavanju radi, ja sam hodajući sukob. Sukobljavam se sama sa sobom. Konstantno traje borba između onog iskonskog, prirodnog dijela mene kojem treba vremena i onog uvjetovanog izvana koji je povjerovao u priču koja mi je svakodnevno servirana - da trebam požuriti. Dakle, ja sam svako jutro u problemu sama sa sobom. E sad zamislite kako je to kad se još pojavi dijete s identičnim brzinskim performansama koje me dodatno usporava! To je kao dolijevanje ulja na vatru.

Borba s vjetrenjačama

Ono što sam također shvatila na toj zadnjoj terapiji je da se borim s vjetrenjačama. Pa ja se cijeli život pokušavam ubrzati i nisam niti malo uspjela. I to mi nije bilo dovoljno da odustanem nego bi sad još ubrzavala svoje dijete. A dani, mjeseci i godine mi svjedoče o tome kako je to nemoguće. I vjerojatno jedino što uspijevam je poslati joj poruku da ne valja takva kakva jest. Odjednom mi je postalo kristalno jasno da je vrijeme da ju prihvatim. Takvu sporu. I zamišljenu. Sanjarsku. Predivnu. A jedini put do prihvaćanje njene sporosti ide preko prihvaćanja vlastite sporosti. Što zapravo možda i nije tako komplicirano, zar ne? Za početak mislim da je sasvim dovoljno da imam u glavi spoznaju da mojoj kćeri treba duže od dvadeset minuta da se spremi za vrtić. Toliko sam joj vremena do sad davala. Od sad ću joj davati koliko i sebi dajem. Pa će imati vremena i poigrati se ujutro i polako, najpolakše, obući se i ispričati mi sve što želi. Možda će biti umornija. Ali to mi je puno draže nego da se osjeća loše jer misli da neki dio nje nije u redu.

U ovom slučaju, moje su djevojčice kao dvije dobre vile došle spasiti moj spori, zamišljeni dio za koji sam cijeli život vjerovala da ne valja i da ga treba popraviti. Stale su na njegovu stranu pa ovaj strogi, požurujući dio odjednom više nije imao šanse. Bio je nadjačan. I onda se prvi put zapitao: "Pa zašto ja toliko požurujem? Možda bih mogao prestati."

Ta mi misao instantno donosi neki mir u tijelo. Odjednom kao da imam više zraka. Možda mogu svoju sporost početi gledati na neki drugi način. Možda ću je nekad u budućnosti moći čak i zavoljeti i biti ponosna na nju. Vidjet ćemo.

Javit ću vam svakako. A do tada, samo lagano. Vrag odnija prišu!

IZVOR: Izvrnuto potisnuto