U našim školama je iznimka, a ne pravilo, toalet papir u wc-u. Čistoću bolje da ne spominjemo.
 Foto: iStock
Dnevnik cure iz grada

Kako se rasplinuo ružičasti oblak naših prvašića

Neki dan je u školi moje šestogodišnjakinje ponestalo toalet papira. Čekala sam ju tamo u hodniku barem 15 minuta pred wc-om. Na moje čuđenje zašto joj je trebalo toliko dugo, rekla mi je: 'Ne znaš ti kako je teško piškiti kad se nemaš u što obrisati'.

Već danima mi kćer ima mrlju na majici na istom mjestu. Negdje oko pupka. Čudim se jer je inače vrlo uredna, ali budući da sam u potpunoj gunguli oko povratka svih ukućana svojim obavezama nakon ljeta, nisam previše razmišljala o tome. Počela je i nakon jela brisati usta u majicu. Crveni umak od paradajza, s kojim se uvijek borim kod pranja, mrtva-hladna obriše na lijepi print voljene Elze. A ja se sledim. Hm, ona koja je toliko pedantna da drži kockicu čokolade u papiru da joj se ne umrljaju ruke. Ja, i dalje naivac, nikako da shvatim.

Već 30 godina sve je isto - loše

'Pa što ti je da si postala tako neuredna, uzmi salvetu', rekla sam joj bez puno takta, već lagano iživcirana njenom nehajnošću. 'Zar se i u školi brišeš u majicu?'.

Na to je moja 6-godišnjakinja briznula u plač. 'Da. Nemam se u što obrisati...' I tako sam doznala da u školi nema salveta za ručkom.

I toalet papira je u školi neki dan ponestalo. Čekala sam tamo u hodniku svoju malenu barem 15 minuta pred wc-om. Na moje čuđenje zašto joj je trebalo toliko dugo rekla mi je: 'Ne znaš ti kako je teško piškiti kad se nemaš u što obrisati'. Rastužilo me to. Vidjela sam ju kako zbunjena gleda u taj prazan tuljac i pita se što sad. Jer joj već godinama svi tupimo o važnosti toalet papira.

Znam, papira nije bilo ni u moje vrijeme. Koliko se sjećam nije bilo ni daske. Zapravo, sjećam se da sam tijekom cijelog svog obrazovanja izbjegavala odlaske na wc. (Uzgred rečeno, ne volim ni na poslu koristiti toalet, valjda traume iz djetinjstva). No, nismo li u 21. stoljeću. Što ja znam, možda ne bi trebalo trideset godina raditi iste greške.

Jurnjava s vrata na wc

No, dok sam ja išla u školu rijetko je tko i išao u dnevni boravak. Nastava bi trajala u prosjeku četiri sata. Taman da trpiš i čekaš dolazak kući pa s vrata odjuriš u kupaonicu. A sad djeca budu tamo i više od osam sati. Osim ako su im roditelji Supermeni, pa uspiju 8 sati radnog vremena (tko još uopće radi točno osam sati?!) i prijevoz do posla (ako imaju sreće, kroz samo dva prometna čepa tamo i nazad) ugurati u manje vremena. Ili ako su rodili troje, nezaposleni su i žive u metropoli.

Tad još, uz finu plaću, od ovog rujna stignu i po dijete ranije. Dijete može biti mirno, neće mama ni tražiti posao, pa nije luda uz te pogodnosti, a odlazak svih članova obitelji na wc će biti redovit.

Šamar na svakom uglu već sa 6

Bolje da ne mislim što ta mala zbunjena dječica pomisle ako im se ista nevolja dogodi nakon velike nužde. Koliko im se tad upitnika mora rojiti glavom. Ali eto, sad su došli u veliku i važnu školu. I čak i šestogodišnjaci polako otkrivaju da stvari ne štimaju. Malo po malo. Na svakom uglu ih dočeka novi šamar. Nekako mi je prerano. Zar ne bi bilo bolje da bar oni žive u svom ružičastom oblaku čim duže?

Nadam se samo da pametnjaković koji je dao ovih 5686 kn mjesečno za nezaposlenu mamu troje djece neće skoro i sam završiti na nekoj plaći manjoj od te cifre, po mogućnosti minimalcu. A nema sreće pa ima tek dvoje djece. Pih! Pa će se, nakon jurnjave s posla, onako umoran i gladan, susresti s prljavom guzom svog djeteta oči u oči. Jer, vjerujte, guze svih nas su u pitanju.

Linker
25. studeni 2024 09:34