U prethodnom tekstu pisala sam o tome kako poremećaji ličnosti nisu „etikete”, nego dugotrajni obrasci doživljavanja sebe, emocija i odnosa. Spomenula sam i da se neki obrasci češće prepoznaju kroz intenzivne emocionalne reakcije, drugi kroz povlačenje i distancu, a neki kroz izraženu potrebu za sigurnošću, potvrdom i bliskošću.
U ovom nastavku zadržat ćemo se na toj posljednjoj skupini, dakle poremećajima ličnosti kod kojih su u središtu nesigurnost, strah od odbacivanja te snažna potreba za podrškom i bliskošću. Među njima je i jedan poremećaj koji često ostaje neprepoznat upravo zato što na prvi pogled ne djeluje problematično.
Takve osobe okolina često opisuje kao brižne, odane i spremne učiniti mnogo za druge. Rijetko ulaze u sukobe, često se prilagođavaju i uglavnom ne traže mnogo za sebe. Zbog toga njihovo ponašanje izvana može djelovati kao dobrota, velika posvećenost ili emocionalna zrelost.
No, ispod površine ponekad se krije nešto složenije. Potreba za bliskošću tada više nije samo želja za odnosom, već postupno postaje način održavanja unutarnje stabilnosti i osjećaja sigurnosti. Bez druge osobe, osoba može imati osjećaj da gubi tlo pod nogama.
Za razliku od intenzivnih konflikata ili emocionalnih ispada koji se lakše primijete, ovdje odnos izvana često može djelovati stabilno. Konflikata nema mnogo, osoba se prilagođava, rijetko traži previše za sebe i uglavnom izbjegava nesuglasice. No, ispod površine često postoji stalni strah: Što ako ostanem sama? Što ako izgubim odnos? Što ako više neću biti važna?
Kad odnos postane mjesto sigurnosti, ali i straha
- „Ne znam više što ja zapravo želim. Uvijek prvo gledam što će drugima odgovarati.”
- „Kad partner ode na put ili se udalji, imam osjećaj kao da gubim tlo pod nogama.”
- „Ostajem i kad nije dobro. Lakše mi je trpjeti nego biti sama.”
Ovakve rečenice nisu rijetkost u terapijskoj praksi. Ljudi rijetko dolaze govoreći da imaju problem s emocionalnom ovisnošću o odnosu. Češće dolaze iscrpljeni i zbunjeni, opisujući osjećaj da stalno moraju održavati odnos i izbjeći sukob pod svaku cijenu. U početku takav odnos često djeluje vrlo blisko i sigurno. No, s vremenom prilagođavanje postaje obrazac: vlastite potrebe odlaze u drugi plan, granice postaju nejasne, a osjećaj sigurnosti sve više ovisi o ponašanju druge osobe. Možda se možete zapitati: Koliko puta ste ostali u odnosu ne zato što vam je bilo dobro, nego zato što je odlazak djelovao strašnije?
Kada potreba za bliskošću postane strah od odvajanja
Važno je naglasiti da potreba za bliskošću sama po sebi nije problem. Svi trebamo druge ljude, podršku i osjećaj povezanosti. Zdravi odnosi podrazumijevaju međusobno oslanjanje i emocionalnu bliskost. Problem nastaje kada odnos postane glavni ili jedini izvor osjećaja sigurnosti. Osoba počinje vjerovati da bez partnera, roditelja ili bliske osobe neće moći donositi odluke, podnijeti stres ili emocionalno funkcionirati. Tada odnos više nije samo bliskost – postaje oslonac bez kojeg osoba ima osjećaj da će izgubiti stabilnost.
Kako to izgleda u stvarnom životu?
Ovakvi obrasci često nisu odmah vidljivi jer se mogu zamaskirati kao odanost, skromnost ili „lak karakter”. No, s vremenom počinju se ponavljati slične situacije.
- Osoba teško donosi odluke bez potvrde drugih, čak i kada je riječ o svakodnevnim stvarima.
- Strah od pogreške može biti toliko snažan da samostalna odluka izaziva nelagodu.
- Neslaganje djeluje prijeteće. Umjesto da kaže što zaista misli, osoba često prešuti, prilagodi se ili odustane od vlastitih potreba kako bi izbjegla sukob.
- Rečenice poput „nije važno”, „kako ti želiš”, „meni je svejedno” s vremenom postaju uobičajen način funkcioniranja.
Ponekad jedan partner postupno preuzima većinu odluka, od zajedničkih planova do načina rješavanja konflikta, dok se drugi sve više prilagođava. Osoba pritom često više ne prepoznaje vlastite potrebe jer sigurnost počinje dolaziti izvana.
Jedna klijentica opisala je kako joj je najteže kada partner šuti. Ako osjeti distancu, odmah počinje preispitivati što je pogriješila. Često će se prva ispričati, ne zato što misli da je nužno pogriješila, nego kako bi smanjila napetost i vratila osjećaj bliskosti. Kaže da joj je lakše odustati od vlastitog mišljenja nego riskirati svađu. Tek je kroz terapijski rad počela povezivati koliko joj je još kao djevojčici bilo važno „ne uzrujati druge”.
Upravo je strah od napuštanja često jedan od najtežih dijelova ovog obrasca. I kada odnos postane emocionalno težak, hladan ili čak ponižavajući, odlazak može djelovati strašnije od ostanka. Neki ljudi ostaju u odnosima koji ih dugoročno iscrpljuju jer samoća djeluje nepodnošljivo. Nerijetko se događa i da nakon prekida vrlo brzo ulaze u novi odnos, ne nužno zato što su spremni, nego zato što je osjećaj praznine pretežak za podnijeti.
Prepoznajete li sebe ili blisku vam osobu u tome da prvo osjetite što drugome treba, a tek onda zastanete i zapitate se što je to što vi želite?
Zašto je anksioznost često dio iste priče?
Ako je odnos mjesto na kojem osoba traži osjećaj sigurnosti, tada svaka neizvjesnost može postati snažan izvor unutarnje napetosti. Partnerova distanca, promjena tona, odgođena poruka ili mogućnost konflikta ne doživljavaju se samo kao prolazna neugodnost, nego kao prijetnja odnosu i osjećaju emocionalne stabilnosti. Zato nije rijetkost da se uz ovisni poremećaj ličnosti istodobno pojavljuju i anksiozne teškoće, osobito generalizirana anksioznost, socijalna tjeskoba ili panični simptomi. Neki ljudi opisuju stalnu zabrinutost i preispitivanje odnosa, drugi izražen strah od pogreške ili odbacivanja, a kod nekih sama pomisao na gubitak bliske osobe izaziva intenzivnu tjeskobu. U praksi mnogi zapravo ne dolaze po pomoć zbog samog obrasca odnosa, nego zbog anksioznosti, nesanice, emocionalne iscrpljenosti ili osjećaja da više ne mogu izdržati unutarnju napetost.
Odakle nastaju ovakvi obrasci?
Ako potreba za odnosom postaje toliko snažno povezana s osjećajem sigurnosti, prirodno je postaviti pitanje: odakle takav obrazac uopće nastaje? Ovakvi obrasci rijetko se razvijaju slučajno. Najčešće počinju rano, kroz iskustva u kojima je sigurnost bila povezana s prilagođavanjem, poslušnošću ili brigom za potrebe drugih.
Ponekad osoba odrasta uz pretjerano kontrolirajuće roditelje koji, izravno ili neizravno, šalju poruku: „Bez mene nećeš moći.” U drugim slučajevima dijete živi u emocionalno nestabilnom okruženju pa rano nauči pažljivo pratiti raspoloženja drugih kako bi izbjeglo konflikt, ljutnju ili odbacivanje.
Neka djeca odrastaju uz uvjetovanu ljubav, odnosno osjećaj da su prihvaćena samo kada su dobra, mirna, poslušna ili kada ne stvaraju probleme. Dijete tada ne uči: „Vrijedim takva kakva jesam”, nego: „Bit ću sigurna ako ne smetam, ako ugađam i ako me drugi trebaju.” Ne nauči da može biti voljeno i kada pogriješi, naljuti se ili kaže „ne”. Umjesto toga, postupno razvija osjećaj da je odnos sigurniji kada se prilagodi. S vremenom se oblikuje unutarnje uvjerenje: Sigurna sam samo ako se prilagodim. Takvi se obrasci kasnije često prenose u partnerske odnose, prijateljstva i radno okruženje. Odrasla osoba tada ne traži samo ljubav, nego osjećaj sigurnog oslonca bez kojeg ima dojam da neće moći funkcionirati.
Kad odnos počne gušiti umjesto povezivati
U početku ovakav način funkcioniranja često djeluje kao velika bliskost i posvećenost odnosu. No, dugoročno može postati iscrpljujući i za osobu i za odnos. Postupno nastaje neravnoteža u kojoj jedna osoba češće preuzima odgovornost, odlučuje i vodi, dok druga sve više sumnja u vlastitu procjenu i sposobnost samostalnog funkcioniranja. S vremenom osoba više ne pita: „Što ja želim?”, nego: „Što trebam biti da odnos opstane?”
To može dovesti do emocionalne iscrpljenosti, osjećaja nejednakosti, pa čak i ostajanja u odnosima koji su dugoročno nezadovoljavajući ili štetni. Partner, s druge strane, može osjećati pritisak stalne odgovornosti ili dojam da nosi emocionalni teret za oboje. Važno je pritom razumjeti da ovdje nije riječ o „slabom karakteru”, nego o obrascu koji je nekoć imao funkciju zaštite i sigurnosti.
Kada govorimo o dubljem obrascu?
Važno je naglasiti da nije svaka privrženost emocionalna ovisnost niti je svaka osoba koja teško podnosi samoću osoba s poremećajem ličnosti. Mnogi ljudi prolaze kroz razdoblja nesigurnosti, osobito nakon gubitaka, prekida ili velikih životnih promjena. Ključno pitanje nije treba li nam netko, nego što se događa kada ostanemo bez tog odnosa. Ponavlja li se isti obrazac kroz različite odnose i životne situacije? Postoji li dugotrajan strah od samostalnosti, teškoća donošenja odluka, pretjerano prilagođavanje i osjećaj da bez druge osobe nema emocionalne stabilnosti? Tek kada takvi obrasci postanu dugotrajni, rigidni i počnu značajno narušavati kvalitetu života i odnosa, počinjemo govoriti o poremećaju ličnosti.
Može li se taj obrazac promijeniti?
Dobra je vijest da se ovakvi obrasci mogu mijenjati. No, promjena najčešće ne dolazi kroz odluku da osoba jednostavno „bude jača” ili „postane samostalnija”. Obično počinje nečim puno suptilnijim - prepoznavanjem vlastitih obrazaca.
Zašto je toliko teško reći „ne”? Zašto konflikt izaziva tako snažan strah? Zašto vlastite potrebe tako lako završavaju na posljednjem mjestu? Upravo kroz razumijevanje tih mehanizama osoba postupno razvija nešto za što možda dugo nije imala dovoljno prostora, a to je unutarnji osjećaj sigurnosti. Cilj pritom nije prestati trebati druge ljude. Zdrava bliskost uvijek uključuje oslanjanje na druge i potrebu za povezanošću. Razlika je u tome što odnos više ne postaje mjesto na kojem gubimo sebe kako bismo zadržali drugoga, nego prostor u kojem možemo ostati povezani, a da pritom ne izgubimo sebe.
Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....