Je li vaš partner narcis ili samo težak? Terapeutkinja: postavite si ova dva pitanja, to će vam sve reći

„Mislim da je on narcis.“ To je rečenica koju ljudi često izgovore kad dođu na razgovor. No, rijetko dolaze zbog same riječi. Dolaze zbog odnosa koji ih zbunjuje, u kojem se osjećaju iscrpljeno i u kojem sve češće počinju sumnjati u vlastiti doživljaj.

Priče su različite, ali osjećaji su često vrlo slični. „Kao da se ta osoba stalno mijenja“, „Nikad ne znam na čemu sam“ ili „Počela sam sumnjati u sebe.“ Malo tko u startu pita: „Ima li moj partner narcistički poremećaj ličnosti (NPL)“, već češće nešto tipa: „Ne razumijem što se dogodilo. Na početku sam se osjećala kao da sam najvažnija osoba u njegovu životu, a sada imam osjećaj da ništa što napravim nije dovoljno. Postao je sasvim druga osoba.“ U takvim pričama pojam „narcis“ često dođe kao objašnjenje. Posljednjih godina postao je vrlo prisutan i gotovo svakodnevan. Kao da nudi jednostavan odgovor na nešto što je zapravo vrlo složeno i teško za razumjeti. Društvene mreže tome su dodatno pridonijele. Sve češće se različita ponašanja – od sebičnosti i emocionalne hladnoće do manipulacije – podvode pod istu riječ: narcizam. No, time se gubi razlika između teških, ali ljudskih odnosa i stvarnog poremećaja ličnosti. A ta razlika često određuje kako razumijemo ono što nam se događa i što ćemo s tim odlučiti učiniti.

Dijagnoza narcističkog poremećaja ličnosti se ne postavlja na temelju jedne situacije, sukoba ili osobine, nego na temelju obrasca koji je prisutan u različitim životnim okolnostima, kaže terapeutkinja za mentalno zdravlje Mirella Rasic Paolini

Foto: LANA ĐURĐEK/ CROPIX

Nije svaka teška osoba znak poremećaja ličnosti

Zato je važno naglasiti još jednu čestu zabludu: da je svaka sebična, hladna ili egocentrična osoba ujedno i narcisoidna osoba u patološkom smislu. Narcizam nije isto što i egoizam, visoko samopouzdanje ili povremeni nedostatak empatije, budući da je riječ o dugotrajnom i stabilnom obrascu funkcioniranja koji oblikuje način na koji osoba doživljava sebe, druge ljude i odnose. Poremećaji ličnosti opisuju trajne obrasce koji utječu na sliku o sebi, regulaciju emocija i odnose s drugima. Dijagnoza se ne postavlja na temelju jedne situacije, sukoba ili osobine, nego na temelju obrasca koji je prisutan u različitim životnim okolnostima. Zbog toga se NPL često ne prepoznaje lako.

Gdje prestaje osobina, a počinje poremećaj?

Svatko od nas ima određenu razinu narcističkih osobina. Želimo biti prihvaćeni, cijenjeni i prepoznati. Ponekad smo osjetljivi na kritiku, branimo vlastite stavove ili tražimo potvrdu drugih. Sve su to normalni dijelovi ljudskog funkcioniranja. U psihologiji razlikujemo narcističke osobine, narcistički stil ličnosti i NPL. Razlika među njima nije samo u intenzitetu pojedinih osobina, nego u tome koliko su obrasci stabilni, rigidni i prisutni kroz različite odnose i životne situacije. Ključna razlika nije u tome pogriješi li osoba ili povrijedi drugoga. To činimo svi. Pitanje je što se događa nakon toga.

Kod zdravijeg psihološkog funkcioniranja postoji sposobnost prepoznati vlastiti doprinos odnosu, preuzeti odgovornost i učiti iz iskustva. Osoba može osjetiti žaljenje, preispitati svoje ponašanje i pokušati nešto promijeniti. Kod osoba s poremećajem ličnosti ta je sposobnost često značajno ograničena. Ne zato što svjesno odbijaju vidjeti problem, nego zato što njihov način doživljavanja sebe i drugih otežava uvid u vlastitu odgovornost. Teškoće se češće doživljavaju kao posljedica tuđih postupaka nego vlastitog načina funkcioniranja. Zbog toga promjena rijetko nastaje kroz savjete ili uvjeravanje okoline. Ako osoba ne doživljava da postoji problem u vlastitom funkcioniranju, teško će razviti motivaciju za promjenu.

Kako nastaju ovi obrasci?

Narcistički obrasci ne nastaju zbog jednog događaja, niti ih možemo objasniti isključivo odgojem. Njihov razvoj rezultat je složenog međudjelovanja temperamenta, ranih iskustava i odnosa s važnim osobama u djetinjstvu. U prvim godinama života dijete kroz odnos s roditeljima ili skrbnicima razvija osjećaj tko je, koliko vrijedi i može li biti prihvaćeno takvo kakvo jest. Kada su ti odnosi dovoljno sigurni i stabilni, postupno se razvija unutarnji osjećaj vrijednosti koji ne ovisi isključivo o uspjesima ili potvrdi drugih ljudi. No, ako dijete odrasta uz emocionalno zanemarivanje, uvjetovanu ljubav, stalnu kritiku ili, s druge strane, pretjeranu idealizaciju, može razviti uvjerenje da vlastitu vrijednost mora stalno dokazivati. Tada se osjećaj samopoštovanja ne oblikuje iznutra, nego postaje ovisan o tome kako ga doživljavaju drugi. To ne znači da će takva iskustva nužno dovesti do NPL, ali mogu povećati vjerojatnost razvoja disfunkcionalnih obrazaca funkcioniranja.

Obrana od osjećaja nesigurnosti

Kako bi se zaštitio krhak osjećaj vlastite vrijednosti, razvijaju se obrambeni mehanizmi. Oni nisu svjesni izbori niti namjerne strategije, nego automatski načini na koje psiha pokušava smanjiti osjećaj srama, odbačenosti ili neadekvatnosti. Kod narcističkog funkcioniranja često se izdvajaju tri tipična obrasca.

• Prvi je idealizacija i devalvacija – ljudi se doživljavaju ili kao potpuno iznimni ili kao potpuno bezvrijedni. Zbog toga je teško održati stabilnu i uravnoteženu sliku drugih pa osoba koja je jučer bila „savršen partner“ danas može postati veliko razočaranje.
• Drugi je projekcija – neugodni osjećaji vlastite nesigurnosti ili srama, koje je teško podnijeti, nesvjesno se pripisuju drugima. Ono što osoba ne može prihvatiti kod sebe, počinje prepoznavati u drugima.
• Treći je racionalizacija – pokušaj da se emocionalno bolna iskustva objasne logikom, kako bi se izbjegao kontakt s ranjivošću.

Zbog toga osobe s izraženim narcističkim obrascima izvana mogu djelovati vrlo sigurno u sebe, iako se ispod te slike često krije duboka nesigurnost. Također je važno istaknuti da se takvi obrasci ne očituju uvijek kroz otvorenu grandioznost. Kod nekih osoba dominantni mogu biti ranjivost, preosjetljivost na kritiku, povlačenje ili osjećaj kronične neprepoznatosti – jednako važan, ali često manje vidljiv dio istog obrasca.

Osjećaj kronične zbunjenosti jedan je od najčešćih razloga zbog kojih ljudi dolaze potražiti pomoć

LIGHTFIELD STUDIOS/SHUTTERSTOCK

Kako se to vidi u partnerskim odnosima?

Upravo se u bliskim odnosima ovi obrasci najjasnije vide. Na početku odnos često djeluje vrlo intenzivno. Druga osoba može imati osjećaj da je napokon upoznala nekoga tko je u potpunosti vidi, razumije i cijeni. Takvi osjećaji sami po sebi ne moraju biti neiskreni, ali ih osoba s ovakvim obrascem često teško održava kada odnos postane stabilniji i svakodnevniji.

S vremenom se dinamika počinje mijenjati. Pažnja postaje nepredvidiva, a kritika, čak i kada je dobronamjerna, može se doživjeti kao prijetnja samopoštovanju. Bliskost se izmjenjuje s emocionalnim udaljavanjem, pa partner postupno gubi osjećaj sigurnosti i više ne zna što može očekivati. Kod nekih osoba razvija se obrazac koji se često opisuje kao ciklus idealizacije, devalvacije i emocionalnog povlačenja. Ono što je jučer bilo dovoljno, danas više nije. Pohvala može biti zamijenjena kritikom, bliskost povlačenjem, a osjećaj sigurnosti neizvjesnošću.

Partner s vremenom počinje sve više preispitivati sebe:

• „Jesam li pretjerao?“
• „Jesam li preosjetljiva?“
• „Možda je problem u meni.“

Upravo taj osjećaj kronične zbunjenosti jedan je od najčešćih razloga zbog kojih ljudi dolaze potražiti pomoć. Ne zato što odmah prepoznaju obrazac, nego zato što s vremenom izgube povjerenje u vlastite osjećaje, procjene i granice.

Kad odnos počne mijenjati osobu iznutra

Jedna od najtežih posljedica odnosa obilježenih izraženim narcističkim obrascima nije nužno učestalost sukoba, nego ono što se s vremenom događa osobi koja je u takvom odnosu.

To se rijetko događa naglo. Češće je riječ o sporom procesu koji postaje vidljiv tek kada osoba shvati da više ne zna gdje završavaju tuđe potrebe, a gdje počinju njezine. U tom trenutku pitanje više nije: „Što nije u redu s njim ili njom?“ Postaje važnije: „Što se događa sa mnom?“ Upravo je to često prvi trenutak jasnijeg uvida – i trenutak kada mnogi odluče potražiti stručnu pomoć.

Može li se poremećaj ličnosti liječiti?

Jedno od najčešćih pitanja jest može li se ovaj poremećaj ličnosti promijeniti. Odgovor nije jednoznačan. Poremećaji ličnosti razvijaju se kroz godine i predstavljaju duboko ukorijenjene obrasce funkcioniranja, pa promjena obično zahtijeva dugotrajan psihoterapijski rad, motivaciju i postupno razvijanje uvida u vlastite obrasce ponašanja. Dodatni izazov je to što osobe s izraženim narcističkim obrascima često ne doživljavaju vlastito funkcioniranje kao glavni izvor teškoća. Kada ipak potraže pomoć, to je najčešće zbog životnih kriza, depresivnosti, osjećaja praznine ili narušenih odnosa, a rjeđe zbog želje za promjenom ličnosti. To ne znači da promjena nije moguća, ali upućuje na to da je riječ o zahtjevnom i dugotrajnom procesu. Osobe s poremećajima ličnosti često imaju i druge psihičke teškoće. Česte su pridružene depresivne i anksiozne smetnje, poteškoće u regulaciji emocija te problemi u partnerskom, obiteljskom i radnom funkcioniranju. Upravo zbog tih teškoća češće se javljaju na liječenje zbog depresije ili anksioznosti, a ne zbog samih crta ličnosti.

A što kada smo mi u takvom odnosu?

U terapijskoj se praksi češće susreću partneri i članovi obitelji nego same osobe s izraženim disfunkcionalnim obrascima.

Zato cilj terapijskog procesa nije promjena druge osobe – to nije nešto što možemo učiniti umjesto nje, nego je terapijski rad usmjeren na razumijevanje odnosnih obrazaca, ponovno uspostavljanje osobnih granica i vraćanje osjećaja unutarnje stabilnosti. Tek kada se osoba ponovno poveže sa sobom, može jasnije procijeniti što želi u odnosu i koje su njezine mogućnosti.

Prepoznavanje umjesto etiketiranja

Posljednjih godina riječ „narcis“ postala je gotovo univerzalna oznaka za svakoga tko nas je povrijedio. Ipak, ovaj obrazac poremećaja ličnosti ne bi trebao biti samo etiketa za ‘‘težak odnos‘‘, nego prije svega složen i dugotrajan obrazac psihološkog funkcioniranja. Ako taj pojam koristimo za svaku sebičnost, svaki prekid ili svaki konflikt, gubimo iz vida ono što je doista važno - razumijevanje odnosa i njihove dinamike.

Nije svaka emocionalno nedostupna osoba ujedno i osoba s poremećajem ličnosti. Nije svaki težak odnos narcistički odnos.

Ali postoje odnosi u kojima postupno gubimo vlastite granice, potrebe i osjećaj sebe. Njih ne prepoznajemo po jednoj svađi ili jednoj osobini, nego po obrascima koji se ponavljaju kroz vrijeme. Možda zato najvažnije pitanje nije: „Je li on ili ona narcis?“ Možda je važnije zapitati se:

• „Kako se osjećam u ovom odnosu?“ i
• „Mogu li u njemu ostati vjerna sebi?“

Jer razumjeti narcizam ne znači naučiti postavljati dijagnoze ljudima oko sebe. Znači naučiti prepoznati odnose koji nas dugoročno iscrpljuju, razumjeti zašto se u njima osjećamo onako kako se osjećamo i, kada je potrebno, potražiti pomoć kako bismo ponovno uspostavili kontakt sa sobom. Upravo zato u terapijskoj praksi mnogo češće susrećemo partnere i članove obitelji nego same osobe s poremećajem ličnosti. Ne mogu preuzeti odgovornost za promjenu druge osobe, ali mogu preuzeti odgovornost za vlastite izbore, granice i način na koji će brinuti o sebi.

Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja