Jedna od zanimljivijih posljedica života na društvenim mrežama jest iluzija da možemo „istrenirati” stvarnost jednako kao i algoritam. Ako dovoljno dugo gledamo sadržaj o radu na sebi, iscjeljivanju i emocionalnom rastu, vrlo brzo nam se učini da smo zakoračili u svijet u kojem svi nešto duboko osjećaju, osvještavaju i, na kraju, „odrađuju”. Kao da je riječ o zadatku koji ima početak, sredinu i kraj. Kao da postoji točka na kojoj možemo reći: „Gotovo. Iscijeljen/a sam.”
O ovoj temi pišem jer u svom radu s ljudima, ali i u vlastitom praćenju sadržaja, sve češće primjećujem jedno važno pitanje: što iscjeljivanje zapravo znači?
Upravo taj raskorak između vanjske slike i stvarnog iskustva potaknuo me da otvorim ovu temu i razmislimo zajedno o istinskom značenju iscjeljivanja. U raznolikom sadržaju na mrežama, između ozbiljnih stručnjaka i samoproglašenih gurua, sve češće nailazimo na prizore ljudi koji plaču pred kamerom. Snimaju svoje suze, dijele svoje „slomove”, a zatim ih objavljuju kao dokaz procesa iscjeljivanja. I tu se otvara jedno važno pitanje: što se tu zapravo događa i zašto nas to toliko privlači?
Emocija kao sadržaj
Plakanje je jedna od najintimnijih ljudskih reakcija. Ono pripada prostoru sigurnosti, ranjivosti i odnosa. Kada netko plače, u terapijskom kontekstu, to je znak da se dogodio dodir s nečim važnim boli, gubitkom, strahom, ali i olakšanjem. Suze su često početak procesa, ne njegov kraj. No kada se plakanje prebaci u javni prostor, posebno u format kratkog videa, ono postaje nešto drugo: sadržaj. Emocija se pakira, uređuje i dijeli. Time ona gubi dio svoje autentičnosti i dobiva novu funkciju - funkciju komunikacije prema drugima.
To ne znači da je svaka objava neiskrena. Naprotiv, mnogi ljudi zaista pokušavaju podijeliti svoje iskustvo i pronaći smisao. Ali trenutak u kojem uključujemo kameru uvodi dodatni sloj: svijest o publici. A gdje postoji publika, postoji i određena prilagodba.
Između autentičnosti i performansa
Iz terapijske perspektive, ključno pitanje nije plače li netko „stvarno”, nego kome su te suze upućene. Plačem li jer sam u kontaktu sa sobom, ili pak jer želim da netko vidi moj kontakt sa sobom? Društvene mreže potiču nas da vlastitu unutarnju stvarnost pretvorimo u narativ. Da je oblikujemo tako da bude razumljiva, dirljiva i, često, inspirativna. Tako nastaje specifičan oblik emocionalnog performansa: dovoljno autentičan da djeluje stvarno, ali i dovoljno strukturiran da bude gledljiv. U tom prostoru lako se izgubi granica između doživljaja i njegove prezentacije. Umjesto da emociju proživimo, počinjemo razmišljati kako ona izgleda izvana. Umjesto da osjetimo, počinjemo „dokumentirati”.
Mit o „odrađenom” iscjeljivanju
Jedna od najproblematičnijih ideja koja se širi kroz ovakav sadržaj jest da je iscjeljivanje nešto što se može završiti. Kao projekt. Kao faza života koju možemo označiti kvačicom.
U stvarnosti, psihički procesi ne funkcioniraju tako. Ne postoji konačna verzija nas samih koja je „bez okidača”, „potpuno stabilna” i „zauvijek riješena”. Postoji samo kontinuirani odnos sa sobom. Iscjeljivanje nije linearno. Nije uredno. Nije nešto što napravimo jednom pa zauvijek završimo. Ono se događa u slojevima, u ciklusima, često kroz ponavljanje istih tema – ali na dubljoj razini razumijevanja. Kada netko kaže da je „odrađeno iscjeljivanje”, to često više govori o potrebi za kontrolom nego o stvarnom procesu. To je pokušaj da se kaotično iskustvo života prevede u nešto konačno i zatvoreno.
Zašto nas privlače suze drugih?
Postoji i druga strana ove priče: zašto mi gledamo takav sadržaj?
Dio odgovora leži u identifikaciji. U tuđim suzama prepoznajemo vlastite. U njihovim pričama tražimo potvrdu da nismo sami. To može biti ljekovito vidjeti da netko drugi prolazi kroz slično iskustvo može smanjiti osjećaj izolacije.
No postoji i suptilniji mehanizam: konzumacija tuđih emocija kao zamjena za kontakt s vlastitima. Gledajući nekoga kako plače, možemo osjetiti nešto – ali bez stvarnog rizika. Bez potrebe da se sami otvorimo, suočimo ili promijenimo. Drugim riječima, tuđe iscjeljivanje može postati oblik izbjegavanja vlastitog.
Što je zapravo iscjeljivanje?
Ako maknemo sve slojeve performansa, algoritma i očekivanja, iscjeljivanje je puno tiši i manje spektakularan proces nego što ga društvene mreže prikazuju. To je sposobnost da ostanemo u kontaktu sa sobom, čak i kada je neugodno. To je spremnost da prepoznamo vlastite obrasce, bez osuđivanja. To je i učenje kako regulirati emocije, a ne kako ih eliminirati. To je i prihvaćanje da ćemo ponekad ponovno biti povrijeđeni, ali da to ne znači da smo „nazadovali”. Drugim riječima, iscjeljivanje se često ne vidi izvana. Ne izgleda kao dramatičan trenutak, nego kao niz malih odluka: da ostanemo, da kažemo, da postavimo granicu, da odmorimo. Ponekad izgleda kao to da ne reagiramo kao prije. Ponekad kao to da reagiramo isto, ali s više svjesnosti.
Privatnost kao prostor rasta
Jedna od važnih, a danas pomalo zaboravljenih dimenzija psihičkog procesa jest privatnost. Ne mora sve što osjećamo biti podijeljeno. Ne mora svaka suza biti viđena. Postoji vrijednost u tome da neki dijelovi našeg iskustva ostanu samo naši, ili podijeljeni s malim brojem sigurnih ljudi. Upravo u tom prostoru često se događa najdublji rad. Kada sve iznosimo van, riskiramo da izgubimo kontakt s unutarnjim kompasom i počnemo se orijentirati prema reakcijama drugih: lajkovima, komentarima, validaciji.
Između istine i slike
Plakanje na Instagramu nije nužno problem. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da je to iscjeljivanje samo po sebi. Kada sliku zamijenimo za proces. Istinsko iscjeljivanje nije uvijek lijepo, nije uvijek jasno i gotovo nikada nije „gotovo”. Ono ne traži publiku - traži prisutnost.
Možda je zato najvažnije pitanje koje si možemo postaviti: radim li ovo da bih bio/bila bliže sebi – ili bliže tuđem pogledu na mene?
Odgovor na to pitanje često je tiši od bilo kojeg videa. Ali je puno iskreniji. No ako želimo ići korak dalje, dakle prema stvarnom, dubinskom radu na sebi, onda je korisno malo zastati i postaviti si nekoliko neugodnih, ali nužnih pitanja:
- Što u meni zapravo reagira kada gledam tuđe „iscjeljivanje”? Inspiracija – ili usporedba i prikriveni osjećaj manjka?
- Koristim li tuđe priče kao poticaj za vlastiti rad – ili kao zamjenu za njega?
- Koje emocije izbjegavam osjetiti bez publike?
- Kada sam zadnji put bio/bila iskreno u kontaktu sa sobom – bez potrebe da to itko vidi ili potvrdi?
- Jesam li spreman/spremna ostati u procesu i onda kada nema „rezultata” koji se mogu podijeliti?
Dubinski rad na sebi ne događa se pred kamerom, već u tišini, u ponavljanju, u suočavanju s dijelovima sebe koje nije lako voljeti. To je prostor u kojem nema aplauza, ali ima stvarne promjene. I po meni možda ono najvažnije: iscjeljivanje nije identitet koji nosimo, nego odnos koji svakodnevno gradimo sa sobom. Sve drugo je, barem djelomično, samo neka slika.
Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....