Djeca jesu i trebala bi biti prioritet, no tužno je i što godišnje nedostaje još 60 do 70 pužnica za odrasle koji su sluh izgubili u kasnijoj dobi.
 Snimio: Tonči Plazibat/HANZA MEDIA
Umjetna pužnica

Intimna ispovjest: Dobro došli u svijet zvukova

Donosimo dvije povjerljive priče o životu s ugrađenom umjetnom pužnicom. Riječ je o mladim ljudima čiji se život s tim malim aparatićem preko noći promijenio.

Od 1996. do danas u Hrvatskoj je ugrađeno više od 650 pužnica te je naša zemlja, kako se voli isticati, 12. u svijetu po ugradnji kohlearnih implantata. No, broj pužnica koje se dobivaju od HZZO-a dostatan je samo za novorođenu gluhu djecu, njih 30 do 40 godišnje, koliko ih se u Hrvatskoj i ugradi.

Nedostaje još 60 do 70 pužnica godišnje za odrasle, za one koji su sluh izgubili kasnije, a također imaju pravo čuti.

Ivan Beneta, 17, Zagreb

Umjetna pužnica ugrađena mu je prije 14 i pol godina

'Danas živim kao svi moji vršnjaci'

Ivan Beneta, 17-godišnji gimnazijalac iz Zagreba, rodio se potpuno gluh, no zahvaljujući umjetnoj pužnici koju je dobio u dobi od dvije i pol godine, njegov se život ne razlikuje puno od života njegovih vršnjaka.

- Imam dva starija brata koji su dosta rano progovorili pa su se moji roditelji zabrinuli što ja nisam progovorio s godinu i pol. Rekli su mi da sam tako dobro funkcionirao da ni oni kod kuće ni tete u jaslicama nisu primijetili da ne čujem. Potkraj moje druge godine odveli su me liječniku i nakon mnogo obavljenih pretraga utvrđena mi je gluhoća - kaže Ivan prisjećajući se svega što su mu roditelji ispričali. Kad je u trećoj godini dobio pužnicu i kad mu je priključen vanjski dio aparata, čuo je zvukove, ali nije ih raspoznavao.

Snimila: Neja Markičević/HANZA MEDIA
Ivan Beneta pužnicu je dobio kada je imao samo dvije i pol godine.

- Da bih naučio govoriti, morao sam ići na rehabilitaciju u SUVAG, a i majka je puno radila sa mnom kod kuće da bi se moj govor puno brže razvio - rekao nam je Ivan dodajući da se vrlo brzo vratio u svoju grupu u vrtiću jer je bilo jako važno da bude u "čujućoj" sredini. Kako je puno vježbao i radio, njegov je govor napredovao pa je s osam godina krenuo u redovnu školu.

- Danas živim jednako kao i moji vršnjaci, samo što moram biti oprezan u sportskim aktivnostima da ne razbijem glavu, moram paziti na aparat kad pada kiša da se ne smoči i ne pokvari te ga moram skinuti kad god plivam ili idem spavati i onda ništa ne čujem dok ga ponovno ne uključim - objašnjava ovaj mladić koji, poput većine mladih, uživa u slušanju glazbe i druženju s prijateljima, a najviše od svega voli plivati i igrati se sa svojim labradorom Benytom, kojeg je dobio prije godinu dana. Ivan se prisjetio i kako su ga, kad je krenuo u srednju školu, svi pitali o njegovoj gluhoći, ali to mu nije smetalo jer je znao da im je to posve novo i danas se odnose prema njemu jednako kao i prema drugima.

Marina Reskovac, 28, Zagreb

Umjetna pužnica ugrađena joj je prije 6 godina

'Voljela bih dobiti noviji model pužnice, ali male su šanse...'

Pužnicu sam dobila tek u 21. godini, iako su mi je nudili i puno ranije, no tada sam je odbila jer sam mislila da je to nešto strašno. No, kad sam u 21. godini zbog vrtoglavica završila na Rebru, dr. Srećko Branica mi je pokazao što je umjetna pužnica i objasnio kako radi. Rekao mi je da to nije ništa strašno ni veliko i tek tada sam otišla u SUVAG i rekla da bih htjela pužnicu - ispričala je 28-godišnja Marina Reskovac i naglasila da među gluhima postoje velike predrasude o pužnici.

- Priča se da boli, da ne funkcionira, svašta. Nekima možda pužnica i ne pomaže, no to je manjina koja onda cijeloj populaciji gluhih prenosi te krive informacije - kaže Marina priznajući da joj je prvih pola godine bilo teško dok se uho nije naviklo na zvukove.

Snimila: Berislava Picek/HANZA MEDIA
Marina Reskovac nije razmišljala o pužnici sve do svoje 21 godine kada je od stručnjaka doznala kako zapravo funkcionira.

Još se sjeća dana kad je čula kako svekrva iz druge sobe njezinom suprugu dovikuje "Pitaj Marinu hoće li kavu", na što je ona odviknula "Hoću" i shvatila da zaista čuje.

- Treba se naviknuti jer se zvukovi isprva čine drugačiji. Nisu onako nježni i lagani kao prirodni, nego nekako više tehnički. No, danas su mi ti zvukovi potpuno normalni jer za drugačije više i ne znam - objašnjava Marina te priznaje da je prije bila dosta povučena u sebe i zatvorena zbog slabog sluha, ali da je, otkad je dobila pužnicu, postala puno otvorenija i opuštenija.

"Prije smo imali pravo svakih sedam godina na novi vanjski dio aparata, a sada možemo dobiti novi samo kad se stari pokvari." objašnjava Marina.

Marina, koja je sluh počela gubiti u trećoj godini, a danas je posve gluha na oba uha, priželjkuje novi model pužnice jer su novi modeli manji i imaju daljinski za mijenjanje programa.

- Kad želim telefonirati na poslu, primjerice, moram skinuti pužnicu, zatim staviti na program za telefoniranje pa je vratiti u uho i tek onda telefonirati. Jednako je i s programom za buku kad sam u većem društvu ili u kafiću, a bilo bi puno jednostavnije kad bih to mogla podešavati pomoću daljinskog. Nažalost, male su šanse za to jer su nam u posljednjih mjesec dana malo-pomalo smanjili sva prava. Prije smo imali pravo svakih sedam godina na novi vanjski dio aparata, a sada možemo dobiti novi samo kad se stari pokvari. Sada dobivamo i 96 umjesto 108 baterija svaka tri mjeseca. A to je dovoljno samo u idealnim uvjetima jer potrošnja ovisi o programu koji se koristi budući da neki crpe više struje pa se i baterija brže potroši - kaže Marina, koja više ne može zamisliti život bez pužnice.

Linker
20. studeni 2024 09:02