Imati rak debelog crijeva i nositi stomu kod nas još uvijek znači stigmu i sramotu. A nema razloga za to!

Stoma je kirurškim putem izveden otvor na trbušnoj stijenci koji zamjenjuje probavni ili urinarni sustav u slučajevima kada oboljeli ne može normalno mokriti ili vršiti nuždu. Izvodi se kod karcinoma crijeva, rektuma ili mokraćnog mjehura, upalnih bolesti probavnog sustava kao što su Crohnova bolest ili ulcerozni kolitis te kod drugih anomalija ili ozljeda. U Hrvatskoj više od 7000 osoba živi sa stomom koju, nažalost, i dalje prati stigma. Mnogi koji se suoče s potrebom nošenja stome (vrećice, kako se često naziva) osjećaju golemu neugodu, sram, izbjegavaju druženja i napuštaju navike koje su prije bolesti prakticirali pogrešno vjerujući da mnoge stvari više ne mogu raditi. Često i ne dobiju informacije o životu sa stomom, njezi i prehrani, a mnogi i ne znaju kome se obratiti. No, u Hrvatskoj postoje stoma-klubovi u mnogim gradovima, kao i krovna organizacija - Savez invalidskih društava ILCO Hrvatske. Članovi si međusobno pomažu i unatoč stomi žive aktivno i zadovoljno.

Pomoć i podrška

- Izvođenje stome je zahvat koji zapravo znači novi, drugi život. Rak ili neka druga bolest razlog je zašto je netko dobio stomu, a njezina je funkcija poboljšati zdravstveno stanje, smanjiti bol i patnju, omogućuje izlječenje, poboljšanje općeg zdravstvenog stanja i kvalitete života. Treba se naviknuti na novi način života i korak po korak ponovno uživati u svemu što ste voljeli i prije. Sa stomom se može sve normalno raditi, jedino oni koji imaju stomu ne bi trebali dizati teške stvari ili nositi teret teži od 3-4 kilograma kako bi izbjegli nastanak bruha (parastomalne kile) i potrebe za novom operacijom - kaže Marija Banjad (68), predsjednica zagrebačkog ILCO društva. Sa stomom živi kvalitetno, sretno i zadovoljno već 14 godina. Nebrojeno je puta davala savjete o stomi, a otkako vodi zagrebačku udrugu, telefon joj nerijetko zvoni i noću. - Kod nas je jako stigmatizirano sve što je povezano s crijevima, probavom, rakom crijeva, stomom. Ljudi se srame i svoje bolesti i stome. Nedajbože da netko u široj obitelji, na poslu ili susjedi saznaju da si operirao rak debelog crijeva i da imaš stomu. To je sramota. No, kako će živjeti i kakvu će kvalitetu života imati sa stomom, ovisi o psihičkom stanju svakog pojedinca i o prihvaćanju vlastite bolesti i njezinih posljedica, u ovom slučaju stome. Evo, najnormalnije se opustim 20 minuta u kadi, ubrzo nakon operacije sjela sam i na bicikl, a i hodočastila na Trsat - kaže Marija Banjad. Ona je svoju stomu prihvatila kao najbolju prijateljicu s kojom i dalje uživa u kupanju, bicikliranju, šetnjama te živi, kako kaže, čak kvalitetnije nego prije. Takvu priliku mnogi nisu dočekali. Rak debelog crijeva visoko je na ljestvici smrtnosti, broj oboljelih iz godine u godinu se povećava, a dob u kojoj obolijevamo sve je ranija.

Šokantna dijagnoza

Mariji je rak debelog crijeva dijagnosticiran kada je imala 53 godine, i to slučajno, na kontroli hemoroida, koje je pratila otkako ih je dobila na porodu. Liječnik je nešto napipao i uputio je kirurgu s upozorenjem da ne čeka. Nakon mjesec dana već je bila operirana, ali i neinformirana o tome što ju je snašlo. - Da ću dobiti stomu, nitko mi nije rekao, no kad sam se probudila nakon operacije, ispod zavoja sam napipala stomu. Znala sam tada o čemu se radi. Iz bolnice sam otpuštena s vrlo malo ili čak nimalo uputa što i kako dalje. Da je imam, nije čak bilo napisano ni u otpusnom pismu. Danas je situacija već malo drugačija. U Hrvatskoj se školuju medicinske sestre i tehničari za enterostomalnog terapeuta koji se brine, među ostalim, i za pacijente sa stomom. Danas enterostomalni terapeut radi u mnogim bolnicama, no zdravstveni sustav ga još ne prepoznaje kao nužnost i ne validira niti kvantificira njihov rad, a nema ni enterostomalnih ambulanti - kaže Marija. No, zato udruge pružaju oboljelima potrebne informacije. I Marija se na početku obratila za pomoć u udrugu, a iz zahvalnosti za pomoć i korisne informacije upustila se u volontiranje i vođenje zagrebačke podružnice kako bi podigla svijest o bolestima, njihovim posljedicama i načinima prevencije i ranog otkrivanja bolesti.

DARKO TOMAS CROPIX

- Kada vam se takvo što dogodi, razmišljate o nekim stvarima koje vam sigurno prije ne bi pale na pamet. Možete to ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Ja sam to prihvatila kao novi početak. Išla sam korak po korak. Nakon kemoterapije uključila sam se u udrugu osoba sa stomom. Tamo sam dobila odgovore na sva pitanja jer udrugu čine ljudi koji su to sve imali iza sebe. Nitko drugi ne može vam reći što i kako dalje kao onaj tko živi tako kao vi. Kada vidite da u udruzi neki žive sa stomom već godinama, dobijete vjetar u leđa, kao da je sve lakše i jednostavnije - opisuje Marija, koja udrugu CRO-ILCO Zagreb vodi od 2016. - Jednom mjesečno se sastajemo i izmjenjujemo iskustva, a svakog zainteresiranog informiramo o njegovim pravima. Stoma je pomagalo koje se dobiva na temelju doznake liječnika opće i obiteljske medicine. Može se podići u ljekarni, a većina ima i dostavu na kućnu adresu. Suvremene vrećice su tanke, neprimjetne i ne propuštanju neugodne mirise, tako da pacijenti sa stomom mogu imati potpuno normalan život. Većina pacijenata može nastaviti s uobičajenim svakodnevnim aktivnostima, mogu se baviti sportom, pa i plivanjem, imati intimne odnose, a žene mogu zatrudnjeti i roditi dijete. Važno je pravilno njegovati kožu oko stome i održavati higijenu i neće biti nikakvih poteškoća. Svaki oboljeli vrlo brzo može naučiti rukovati stomom, a brzo će i naučiti kada može očekivati stolicu te koja mu hrana više ili manje odgovara. U pogledu prehrane nema restrikcija, jede se sve kao i prije, s tim da se pazi na dovoljan unos tekućine - kaže Marija. Njezin suprug Petar koji joj je, kao i kći i njezina obitelj, velika podrška, živi s dijabetesom i srčani je bolesnik, stoga prilagođenim načinom života drže kronične bolesti pod kontrolom. Marija nema visoki tlak, povišeni šećer ni kolesterol, liječi povišeni očni tlak, a dobro opće zdravlje i mladolik izgled njeguje stilom života.

Drugačiji prioriteti

- U mirovini smo oboje, a nakon potresa u Zagrebu preselili smo se u Veliku Goricu, da budemo bliže kćeri. Osim toga, ovdje smo pronašli sve što nas ispunjava i u čemu uživamo. Redovite šetnje, obavezno jutarnje vježbanje, kuhana jela s mnogo povrća, domaća zimnica i hobiji ono su što nas ispunjava. Svaki dan prohodamo minimalno šest kilometara. Nismo ni ranije bili sjedilački tipovi, uvijek smo bili fizički aktivni, ali pretpostavljamo da su nam veliki stres i neki stresni obiteljski događaji potaknuli razvoj bolesti. No, srećom, otkrivene su na vrijeme i liječenje je počelo pravodobno - kaže Marija Banjad. Nakon operacije debelog crijeva prošla je i kemoterapiju i zračenje, srećom bez nuspojava. - Posložila sam si prioritete u životu. Na ono što me nekad znalo izbaciti iz takta danas odmahnem rukom. Kada vas ovakvo što pogodi, shvatite da nitko nije vrijedan vaših živaca, jer stres je jedan od okidača bolesti. U teškoj bolesti vrlo brzo otkrijete tko su vam prijatelji i od koga ćete dobiti podršku i razumijevanje. Redovite kontrole podrazumijevaju kolonoskopiju svakih tri do pet godina, a Marija Banjad redovito kontrolira dojke i opće zdravlje. Ići na redovite preventivne preglede, paziti na prehranu i voditi aktivan život put je za smanjenje bolesti koje su već postale epidemija - kaže Marija Banjad. Već nekoliko godina u Hrvatskoj zadnji dan u svibnju obilježava se Dan plavog irisa s namjerom da pokušaju osvijestiti sugrađane o važnosti prevencije, radu udruge i životu sa stomom.

Sve o životu sa stomom čitajte u novom Doktoru u kući, na kioscima je od četvrtka, 6. listopada.