Hrabra Darja: Strojovođa je ugasio svjetlo, lokomotivu nisam ni vidjela ni čula… Moja ekipa se razbježala u šoku

Priča 42-godišnje Darje Mesarić koja je nesretnim slučajem, kao petnaestogodišnjakinja, ostala bez oba stopala uči nas da život nikada ne staje. Teško je naći i osobu sa svim udovima i bez invaliditeta koja bi uspjela postići u životu sve što i ona, koja bi se toliko borila i nakon svakog pada ponovo dizala da bi ponovo stala na svoje proteze i krenula dalje. No, uspjela je. Uspjela je prebroditi šok amputacije, završiti studij, a potom i položiti stručni ispit za inženjera geodezije, osnovati obitelj, pronaći novi posao svaki put kad je firma propala ili prestala isplaćivati plaće, učiti ples i mačevanje, usavršiti se u kaligrafiji i ostati vedra duha i puna planova.

VANESA PANDZIC CROPIX

Darja je Podravka koja je prvi dio djetinjstva provela u Bjelovaru gdje je završila prvi razred gimnazije, imala prvu ekipu i prvu ljubav, no zbog selidbe u Zagreb sve je to morala ostaviti. To joj je bila prva velika trauma, no u Zagrebu je pronašla društvo i nekako počela iznova, iako joj se bilo teško priviknuti na novi život. Nažalost, uskoro je, s 15 godina i na vrhuncu puberteta, doživjela drugu veliku traumu.

- Dogodio se te noći za mene sudbonosni susret u mraku. Između mene i manevarske lokomotive od 120 tona, naprave za koju nisam ni znala da postoji. Vozio ju je mladi vozač koji je nažalost zaboravio upaliti svjetla, a nije imao ni kolegu koji je po propisima trebao paziti na prugu. Da stvar bude gora, te se lokomotive kod kolodvora zajure i ugase motor, nakon čega samo nečujno klize po pruzi pa ih se i po danu jedva čuje. Pošto je bio mrkli mrak, gledala sam kamo hodam preko pruge i završila ispod stroja. Sva se moja ekipa razbježala u šoku, osim jednog prognanika iz Vukovara koji se jedini usudio pogledati ispod vlaka. Život mi je spasio dobri čovjek s benzinske koji je, vidjevši da je vlak stao, došao do mene. Dala sam mu broj telefona, a on je nazvao hitne službe i moje roditelje - prisjeća se Darja te strašne noći.

VANESA PANDZIC CROPIX

- Ja sam bila u šoku, naravno, no, srećom, nisam osjećala fizičku bol, iako su mi bila zgnječena stopala, slomljena bedra, ključna kost i napukla zdjelica. Samo u tih niti kilometar do bolnice primila sam 2,5 litara krvi. U bolnici je odmah slijedila amputacija stopala - priča Darja, ističući da će zauvijek biti zahvalna dežurnom doktoru koji ju je primio, vrhunskom kirurgu specijaliziranom za šake koji joj je ostavio sve što je bilo neoštećeno, odstranivši samo zgnječeni dio. Iako njezine proteze idu do koljena, kaže da i danas ima najduže bataljke od svih amputiranih koje zna. Tri dana nakon amputacije nastupila je opasna embolija pluća zbog koje su je stavili u induciranu komu.

- Tako sam ja, spavajući kao princeza dva tjedna i oporavljajući se, dok su se oko mene svi brinuli i molili, vjerojatno sve to isprocesuirala. Kad sam se probudila, jednostavno sam znala da nemam noge i odmah sam počela s crnim humorom. Prvo što sam rekla tati bilo je da mi više ne moraju kupovati čarape - kaže Darja, dodajući da je odrasla uz puno hrabrih, snažnih ljudi od kojih je, uvjerena je, nešto i naučila.

Treba voljeti sebe

Pitam je kako je uspjela sve to nadvladati i ne prepustiti se depresiji, na što odgovara da je zahvalna što je depresija muči samo u rijetkim naletima.

- Vidjela sam ljude koji se tako zatvore u sebe da se ne usude ni razgovarati o tome. Mislim da je ključ u tome da čovjek ne dopusti da ta depresija predugo potraje, jer onda prelazi u dijagnozu. Smatram da su nam lijekovi samo pomoć u tome da nam bude bolje, ali ne i rješenje. Prava moć leži u svakome od nas, ali je treba i spoznati. I mene nekad ulove loša raspoloženja, kao i svakoga, ali ne dopustim im da potraju predugo. Imam svoje "alate‘‘ koje koristim da se izvučem iz toga, poput šetnje prirodom, muzike, druženja, zahvalnosti, meditacije, molitve, plivanja.... - nabraja Darja, dodajući da joj pomažu stvari koje ju čine sretnom i ispunjenom te da ih treba i inače činiti, a ne samo kad nam nije dobro. To se, kaže, zove voljeti sebe. Ističe i da joj je najviše pomogla potpora svih koji su je okruživali, roditelja, sestre blizanke, rođaka i prijatelja. - Oni tvrde da sam ja nevjerojatno snažnog duha, a ja opet kažem da ne znam kako bih to sve tako glatko podnijela da nisam imala toliko njihove ljubavi.

Darji je sve što je prošla i što je pritom postala i naučila, pomoglo da se nastavi suočavati s daljnjim izazovima u životu. Iako se oduvijek bavila umjetnošću, slušajući kako se od toga u Hrvatskoj ne može živjeti, shvatila je da bi za nju bila idealna arhitektura ili dizajn. No, nije se uspjela upisati iz prve pa je, čekajući drugu godinu, upisala geodeziju.

- Na prvom liječničkom doktorica mi je rekla da taj faks nije za mene zbog proteza. Izašla sam u suzama i odlučila svima dokazati da mogu sve što i drugi s nogama. Bila sam ponosna što mi je to uspjelo, jer mi je to bio dokaz da mogu sve što poželim. Zaposlila sam se u struci, no dok sam bila na porodiljnom, firma se raspala i svi smo završili na cesti. Da se snađem, položila sam za ovlaštenog inženjera geodezije - priča Darja, koja je u prvih šest godina života svog sina Leona promijenila šest geodetskih firmi. U svakoj je, kaže, bilo tri mjeseca plaće, a onda više ništa.

VANESA PANDZIC CROPIX

- Izdržala bih koliko sam mogla, a onda išla dalje. To me sve činilo prilično očajnom, sumnjala sam u sebe, u svoje vrijednosti i odluke, no s vremenom sam shvatila da je bavljenje onim što mi ispunjava dušu jedini pravi put. Zadnjih 15 godina Darja se bavi oživljenom poviješću srednjeg vijeka u Udruzi Red Čuvara grada Zagreba.

- Ovaj hobi pokriva puno mojih sklonosti i talenata, a usto je i fizički izazovan. Uz mačevanje i ples, tu sam počela učiti i kaligrafiju i heraldiku - kaže Darja, koja se zbog stanja svojih ruku i nogu više ne mačuje, ali već nekoliko godina vodi radionice kaligrafije.

- Upit jedne gospođe da joj izradimo pozivnice za vjenčanje dao mi je ideju da sve vještine koje sam stekla spojim sa svojim talentima i sve to iskombiniram u nešto što je baš moje. Tako se rodila ideja za moj obrt Kalidariart, u kojem se bavim izradom unikatnih, personaliziranih kaligrafskih i heraldičkih darova za sve prigode te podukama iz kaligrafije - ispričala nam je Darja.

VANESA PANDZIC CROPIX

Ono što je lijepo čuti jest da su Darjina iskustva s ljudima i okolinom većinom pozitivna.

- Pošto imam svoja koljena, proteze se ne primijete odmah pa me ljudi najčešće pitaju zašto šepam. Kad kažem da nemam noge, svi se šokiraju i čestitaju što se dobro držim. Bilo je i koje negativno iskustvo, ali ti su ljudi srećom kratko bili u mom životu. Najveći problemi su mi tehničke prirode. Imam jako duge bataljke pa je to izvor žuljeva i upala zbog kojih šepam dok hodam i osjećam konstantnu bol. Nije zamišljeno da ste u protezi cijeli dan. A ja ih često nosim od jutra do večeri. Najviše mi nedostaje što ne mogu trčati i hodati bosa, ali zahvalna sam što uopće mogu i hodati. Nedostaje mi ta sloboda pokreta koju sada osjetim samo kad plivam - iskrena je Darja, koja bi svima koji se nađu u situaciji da izgube ruku, nogu ili obje noge poručila da nisu sami, da postoji cijela zajednica ljudi poput njih, spremnih pružiti podršku i ljubav.

VANESA PANDZIC CROPIX

- Samo to što znate da niste sami ponekad može promijeniti sve. Živim s hendikepom već 25 godina i vidim da su ljudi koji dožive neku ovakvu traumu prilično izgubljeni kad se nađu u tome. U Zagrebu još nekako, izvan Zagreba slabo. Kad se napokon pred koju godinu pojavio UAZ (Udruga osoba s amputacijom udova Zagreb), pojavila se i zajednica ljudi baš s ovakvim problemima, koja članovima kroz svoje programe i inicijative pruža podršku, savjet i pomoć koja nam treba - kaže Darja.Upravo zahvaljujući aktivnostima udruge Darja je bila u školi hodanja i na već dva tečaja plivanja. A na tečaju plesa je, kaže, skoro naučila i plesati! Uza sve to, i sama je držala radionice kaligrafije za članove udruge.

U Hrvatskoj osobe s amputacijom imaju jedan od najlošijih standarda proteza i individualiziranih kolica u EU, koji se nije mijenjao od 1998. Nemaju ni jednaka prava kao i osobe s invaliditetom. Više o tome čitajte u novom broju Doktora u kući od 2. svibnja.