Jeste li ikad posjetili odjel neonatalogije bilo koje naše bolnice? Možda biste trebali...
 Foto: iStock
Sram nas bilo

Gdje će nam duša svima: Dok vi prosvjedujete, oni umiru...

Neke priče, koliko god bile protkane osobnim dojmovima, trebaju biti ispričane, ne smiju se skrivati. Ovo je jedna od njih, priča čovjeka koji ne može trpjeti licemjerje društva u kojemu živimo...

Piše: Ivo Anić


Gotovo svakog jutra umre jedno dijete na rukama svojih roditelja, na rukama sestara. Svakog dana, u podne, ujutro, navečer. Umire jedno dijete od malignih bolesti u Hrvatskoj.

Gotovo svakog tjedna, mjeseca, stopa smrtnosti je strašna.

Jedno dijete od malignih bolesti umre u Splitu u okviru mjeseca!

Očajni roditelji traže spas, traže sredstva, traže slamku za koju bi se uhvatili. A nje nema. Ne postoji. Postoji ona istina, ali je pojedu katolički aktivisti, skupe organizacije dokazivanja hrvatstva i slične manifestacije iza kojih se ždere i loče u najskupljim restoranima. Zamislite se u toj situaciji.

Svi vi, svi kojima su djeca zdrava, kada od potpuno nepoznatih ljudi molite nadu, molite spas, a njega nema, i toga postajete svjesni. Čujete graju sa rive, čujete Thompsona iz luksuznih restorana, čujete na što se troše sredstva za kojima vaše dijete vapi.

Jučer ujutro sam bio na neonatologiji KBC-a Split.

Put me još jednom odveo prema tom odjelu, do tih mališana.

Možete li biti čovjek da mirno prođete taj četvrti kat? Tko uistinu može biti čovjek, a da prođe kao da ga se to ne tiče tim odjelom? Odjelom na kojem djeca čekaju smrt, djeca koja nemaju za skupe lijekove, prestižne klinike po svijetu.

Skloniš se u njihov zahod koji nema papira i umireš od tuge.

Da te oni ne vide.

Što drugo možeš?

Ništa drugo ne možeš ako si čovjek.

Patetika?

Dođite u taj hodnik. I pogledajte kroz staklo.

Sve te mališane sa sterilnim maramicama za usta.

Bez kose.

Nitko od njih nema dvanaest godina.

Gotovo nitko od njih neće upoznati prve ljubavi, neće zapaliti prvi joint, neće otići na neki koncert. Prolaziš tim hodnikom i sebe uvjeravaš kako je najbolje da ne gledaš. Da ne radiš sebi takvo nasilje nad dušom. I tada pred tebe izađe očajan roditelj. Prepozna te. Odnekud, iz nekog medija. I pita te onako očajan, a znaš taj očaj, prošao si ga i sam.

"Pomozi brate, pomozi".

Kako da ih utješiš? Što da im kažeš? Da im kažeš bilo što, bilo bi potpuno suludo. Svi oni očekuju pomoć od države, i od Crkve. Ona ne dolazi. Nema je. A ti nemaš ništa. Ništa doli suza.

Tolike dnevnice, tolika infrastruktura organizacije, prvo u Zagrebu, pa sad i u Splitu, ždere se i pije u najskupljim restoranima, plaćaju se autobusi.

Zastave i domoljublje.

Pred neonatologijom samo tišina. Nema ni zastava, ni domoljublja, a nema ni Crkve.

Udruge koje skrbe za tu djecu upravo od te iste Crkve traže sredstva za lijekove. Za najnužniju, urgentnu pomoć. Jer je država ukinula skupe lijekove preko HZZO-a.

Uzima se "s dna bunara", jer više nema obiteljskog srebra niti zlata, sve se prodalo. Sve se uzima toj djeci da se namire "uhljebi", da se održava socijalan mir. Uzima se toj nesretnoj djeci. Da bi se zadovoljile vojske, kupili avioni, da bi odražavali privid kako smo održiva, smislena država.

A nismo.

Kurac smo mi, a ne država.

Udruge vape za pomoći. Gase se. Udruge koje skrbe za stotine djece koja umiru. Umiru na rukama majki, očeva, bez pomoći države, Crkve, domoljuba, branitelja, bilo koga.

Nemaš srca samo proći kroz taj hodnik.

Jučer je na splitskoj rivi održan veliki prosvjed. Troše se pare, dnevnice, troši se na ručkove, svečane večere, domjenke domoljuba iza veličanstvenih događaja.

Nitko nama neće dirati se u naše hrvatstvo.

.....

Foto: iStock
Biste li, nakon što ste se vratili s tog vašeg prosvjeda, imali obraza pogledati ovoj djevojčici u oči?

Sjedim na krevetu sa djevojčicom koja umire.

Ima još dan života.

I njenom majkom koja očajna plače.

Lijekova nema, skupi su, a mogli bi njenoj djevojčici produžiti život.

Koliko košta vaš prosvjed? Vaša janjetina? Dan, dva dana života malene djevojčice koja je svjesna da umire? Možda bi se sat te curice mogao kupiti za vašu janjetinu koju sad žderete?

Možete li zamisliti tu malu curicu koja zna da će umrijeti?

Možete li zamisliti kako ona tješi svoju majku, a ne majka nju?

Srce vam se lomi kada to gledate. Kakvi ste vi svi ljudi? Svi vi na današnjem prosvjedu u Splitu? Kakvi ste vi to ljudi? Što niste došli u KBC Split i obišli tu djecu koja će večeras umrijeti zbog vašeg hedonizma? Hedonizma kazat ćete? Da, vašeg hedonizma! Jer hedonizam je prosvjedovati dok djeca umiru bez lijekova koje bi mogla priskrbiti vaša Crkva uz vaš angažman.

Ali to vam ja neću spočitavati, jer vi to sve znate, dok licemjerno ližete oltare zbog svojih benefita i hedonizma.

Kao i oni vaši što iste te oltare opslužuju na istoj agendi.

Gdje će vam duša svima?

Stajao sam u hodniku i skrivao suze.

.....

Što drugo nego da ih skrivam od srama? Niti od bijesa, niti od tuge. Plačem od jada. Jer tim malim anđelima pomoći ne mogu, tu u hodniku KBC-a Split. Mogu samo plakati, zbog vas koji niti suza, niti duše nemate.

Jel vam uspio prosvjed? Jeste zadovoljni? Jeste poljubili svoju djecu? Jeste se ikada zapitali da se sutra možete naći na istom tom odjelu? Jeste ih zamotali usnulu u hrvatsku zastavu? Jeste li pomislili na djecu koja umiru sto metara od vaše?

Jeste li se to ikada zapitali? Gdje će vam duša svima?

Nemam drugih riječi dok držim tu djecu za ruku nego da vas sve pitam - gdje će vam jebena duša?

Gdje će nam duša svima koji šutimo i za ništa nas nije briga? Gdje će nam duša svima koji ništa ne poduzimamo? Gdje će nam duša svima?

Meni prvom!


Ova priča objavljena je na portalu tacno.net, a u potpunosti je možete pročitati ovdje.

Linker
25. studeni 2024 01:11