Samo dva dana nakon povratka iz rodilišta počeli su napadaji koji su joj promijenili život. Mjesecima je živjela u strahu, odlazila na hitnu pomoć i pokušavala shvatiti što joj se događa. Danas o svojem iskustvu govori kako bi drugim ženama poručila da ne moraju prolaziti kroz isto bez razumijevanja i stručne pomoći.
Magdalena Dragčević (35) povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja na Instagramu je podijelila potresnu ispovijest o razdoblju nakon rođenja drugog djeteta. Vrijeme koje je trebalo biti ispunjeno radošću pretvorilo se u mjesece intenzivnog straha, paničnih napadaja i depresije. Iako je godinama razmišljala o tome da javno ispriča svoju priču, dugo se bojala osude.
- Danas osjećam da sam to prerasla. Ovaj put potaknuli su me i ljutnja i tuga zbog toga koliko često nedostaje razumijevanja za ljude koji se bore s mentalnim zdravljem - rekla je Magdalena.
Posebno je pogađa činjenica da se psihičke teškoće još uvijek prečesto ne shvaćaju ozbiljno, čak ni onda kada osoba jasno pokazuje da joj je potrebna pomoć.
- Znam da nisam poznata osoba s velikim brojem pratitelja i da moja objava možda neće doći do tisuća ljudi. Ali ako je pročita samo jedna žena, djevojka ili bilo tko tko se osjeća jednako usamljeno kao što sam se ja tada osjećala, već je vrijedilo - govori nam.
Napadaji su postajali sve intenzivniji
Sve je počelo 2020. nakon što je s bebom došla kući iz rodilišta. Stariji sin slavio je rođendan, a u posjet su stigle njezina majka i šogorica s tortom. Pile su kavu i razgovarale kada joj je iznenada pozlilo.
- Osjetila sam slabost, srce mi je počelo jako lupati i imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Nakon nekoliko minuta došla sam k sebi. Tada sam sve oko sebe uvjeravala da sam dobro, da sam samo jako uzbuđena i sretna zbog svega što se događa - priča nam. Dodaje da se napadaj ubrzo ponovio, a zatim još jednom. Obitelj ju je odvela na hitnu pomoć, gdje su je pregledali i poslali kući s lijekovima, uz objašnjenje da je vjerojatno samo uzbuđena i da se treba smiriti.
Simptomi, međutim, nisu nestajali. Naprotiv, postajali su sve intenzivniji.
- Imala sam teškoće s disanjem i gutanjem, mučninu, drhtavicu, vrtoglavicu i bolove. Više se ni ne sjećam svih simptoma, na čemu sam i zahvalna, jer znam da je bilo stravično - kaže.
Napadaji su se u prvim danima događali svakih nekoliko minuta, ponekad svakih pola sata ili sat vremena. Budući da nikada prije nije doživjela nešto slično, nije znala da panični napadaji mogu imati tako snažne tjelesne manifestacije.
- Zamislite da nikada prije niste doživjeli nešto slično, ne znate da panični napadaji postoje i odjednom osjećate kao da vam tijelo otkazuje. Srce vam snažno lupa, teško dišete, drhtite i imate osjećaj da ćete se srušiti - govori nam Magdalena koja je nekoliko puta odlazila na hitnu pomoć, obavljala pretrage, ali i dalje nije dobivala objašnjenje koje bi joj pomoglo razumjeti vlastito stanje. Bila je uvjerena da boluje od ozbiljne tjelesne bolesti i da će umrijeti.
- Meni ni danas nije jasno zašto tada nitko nije sa mnom ozbiljnije razmotrio mogućnost da se radi o paničnim napadajima i uputio me gdje mogu dobiti pomoć - govori.
Simptomi depresije
Strah je postupno preuzeo gotovo svaki dio njezine svakodnevice. U kući su bila dva mala djeteta, a ona se osjećala toliko loše da nije mogla samostalno brinuti o bebi.
Prvih desetak dana suprug je bio kod kuće, a kada se vratio na posao, svakodnevno je zvala majku, baku ili tetu da joj dođu pomoći.
- Jednostavno nisam mogla sama. I danas sam beskrajno zahvalna što sam imala obitelj koja se uvijek odazvala - iskrena je.
U tom razdoblju počela je razvijati i depresivne simptome. Uz strah da će umrijeti, pojavile su se prisilne misli o tome da bi si mogla nauditi kako bi prestala patiti i kako njezina obitelj više ne bi morala brinuti o njoj.
- To je bio jedan od najmračnijih dijelova tog razdoblja. Tada nisam vidjela izlaz. Da sam barem znala što mi se događa i da postoji način da mi bude bolje, vjerujem da bih imala više nade - prisjeća se.
Posebno joj je teško bilo što nije mogla biti majka kakva je željela. U gotovo godinu dana s mlađim djetetom izašla je u šetnju svega četiri ili pet puta.
- Nisam mogla ni krenuti u šetnju jer sam se već kod kuće, čim bih se probudila, osjećala iznimno loše i samo čekala da će mi se nešto dogoditi. Kad bih se ohrabrila da ipak izađem, usput sam proživljavala panične napadaje i uvijek bih s nekim razgovarala na telefon da znaju ako se srušim ili nešto - iskreno nam govori.
Čak i kada je liječenje započelo, strah od ponavljanja napadaja dugo ju je sprječavao da izlazi.
- To mi je i dan-danas teško priznati jer sam htjela biti dobra majka svojem djetetu, ali u tom trenutku nisam mogla - priznaje.
Velik oslonac bio joj je suprug, koji je preuzeo velik dio brige o djeci i kućanstvu, istodobno pokušavajući razumjeti što se događa njegovoj supruzi.
- Moj suprug nije znao što se događa ni kako će sve završiti, ali znao je da mora biti uz mene. Bilo je večeri kada me morao držati za ruku ili grliti dok ne zaspim jer sam se bojala da ću skočiti kroz prozor. Danas mi kaže da se imao za što i za koga boriti. Ne želim ni znati što bi se dogodilo da nije bilo njegove podrške - rekla je.
Slamka spasa
Prvi važan korak prema oporavku dogodio se kada je sama odlučila kontaktirati primalju koju je poznavala iz rodilišta, a za koju je znala da privatno pruža podršku trudnicama i rodiljama.
- Bila mi je zadnja slamka spasa. Odmah je za dan, dva došla k meni na razgovor. Smirila me jako, rekla neke stvari kako da si pomognem i uputila me dalje. Tad sam već na pola ozdravila jer sam prvi put osjetila da možda nije kraj. Bit ću joj zahvalna do kraja života - kaže Magdalena.
Uz pomoć sestrične povezala se i s psihologinjom, koja joj je pomogla razumjeti vlastite misli, strahove i reakcije. No panični napadaji nisu prestajali, pa je na kraju potražila pomoć psihijatrice u bolnici Rebro.
Ondje su joj dijagnosticirani postporođajna depresija, anksiozni poremećaj s paničnim napadajima i posttraumatski stresni poremećaj. U početku je zazirala od antidepresiva. Više od pola godine oslanjala se na razgovore i psihološki rad, ali napadaji su se nastavili. Nakon razgovora s psihijatricom odlučila je prihvatiti i farmakološko liječenje.
- Prvih desetak dana bilo mi je teško jer su mi se neki simptomi pojačali. Nakon toga počela sam osjećati značajno olakšanje i napadaji su se smanjili. Napokon sam osjetila predah od stalne napetosti i straha. Tada sam počela ponovno živjeti - kaže.
Lijekove je uzimala nekoliko godina, a prestala ih je uzimati prije otprilike dvije godine. Naglašava da njezin oporavak nije bio ni brz ni jednostavan.
- Ne želim da netko iz moje priče zaključi da će tablete same riješiti sve probleme. Za mene je to bio proces koji je uključivao stručnu pomoć, vrijeme, podršku obitelji i puno rada na sebi - kaže. Danas se osjeća mnogo bolje, iako priznaje da povremeno još ima teških epizoda i misli. Naučila ih je prepoznati i reagirati na njih, ali ne želi stvarati dojam da je svaki dan savršen.
‘Nemoj biti lijena‘
Posebno je boljelo nerazumijevanje okoline. Na fotografijama se smiješila, odlazila na obiteljska druženja i pokušavala sudjelovati u svakodnevnom životu, dok se iznutra borila sa strahom koji drugi nisu mogli vidjeti.
Neki su joj govorili da se treba samo smiriti, pozitivnije razmišljati ili prestati biti lijena.
- Silno sam željela živjeti. Ali istovremeno sam imala misli i osjećaje koji su me tjerali prema najgorem, što je bilo strašno i teško objasniti drugima - iskreno nam govori. Rad s psihologinjom pomogao joj je shvatiti da ljudi koji izgovaraju takve komentare često jednostavno ne razumiju što osoba proživljava. No to ne znači da njihove riječi ne bole.
- Voljela bih da umjesto osuđivanja i nepromišljenih savjeta ljudi češće pitaju: „Kako ti mogu pomoći?” Jer da sam se tada mogla samo smiriti i pribrati, vjerujte mi, učinila bih to - kaže.
Danas posebno želi upozoriti žene da se psihičke teškoće nakon poroda ne manifestiraju kod svih jednako. Kod nekih prevladavaju dugotrajna tuga i bezvoljnost, kod drugih intenzivna tjeskoba, panični napadaji ili uznemirujuće, nametljive misli.
Mogu se pojaviti i izraženi tjelesni simptomi, poput lupanja srca, stezanja u prsima, knedle u grlu ili osjećaja nedostatka zraka. Takve simptome važno je liječnički procijeniti jer mogu imati različite uzroke.
Treba maknuti stigmu
Magdalena smatra da je ključno potražiti stručnu pomoć kada strah, tuga ili tjeskoba počnu ozbiljno ometati svakodnevni život.
Tek je nedavno doznala da u Klinici za psihijatriju Vrapče postoje programi i radionice namijenjeni rodiljama koje prolaze kroz slične teškoće. Žao joj je što za takvu mogućnost nije znala ranije, osobito zato što mnoge žene zbog stigme zaziru od psihijatrijske pomoći.
- Najviše bih voljela da žene znaju da ne trebaju osjećati sram i da ne moraju čekati da postane neizdrživo kako bi potražile pomoć. Žena može voljeti svoje dijete najviše na svijetu, a istovremeno biti psihički jako loše. Jedno ne isključuje drugo - kaže.
Zbog vlastitog iskustva danas nikada ne bi olako osuđivala osobu koja se bori sa suicidalnim mislima. Smatra da je iznimno važno ozbiljno shvatiti nečiju patnju i pomoći joj da dođe do stručne podrške.
Majkama koje se možda upravo sada prepoznaju u njezinoj priči poručuje da se obrate liječniku, psihologu ili psihijatru, razgovaraju s partnerom ili osobom od povjerenja te da, ako imaju misli o samoozljeđivanju, odmah potraže hitnu stručnu pomoć.
- Prvo bih joj rekla da nije sama i da nije loša majka zato što se osjeća loše ili zato što joj je teško. Molim vas, nemojte se sramiti tražiti pomoć. Zdrava majka važna je za cijelu obitelj, ali majka ne mora biti savršena niti stalno sretna. I ona zaslužuje brigu, razumijevanje i priliku da se oporavi. Voljela bih da svaka žena koja se prepozna u mojoj priči zna da postoji put prema boljem stanju, čak i kada ga ona u tom trenutku ne vidi. Ne mora sve riješiti danas i ne mora sve izdržati sama - zaključila je Magdalena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....