Da sam plakala kad je mama otišla, možda sad ne bih ni imala bolest koje se beskrajno sramim

Dvije stvari na sebi bih, da mogu, vjerojatno promijenila iste sekunde. Voljela bih imati duge i tanke noge i lijepe i zdrave nokte. Za noge znam da ih ne mogu imati ma koliko se trudila, jer takva mi je genetika, čak i kad ne znam kako smršavim one ostaju jače od onog što priželjkujem i čemu se divim na ulicama. Ali nokti, tu je priča potpuno drugačija jer osim genetike, oni su ogledalo moje duše, tj. mog stanja iznutra i da vam istinu kažem, već preko desetljeća ih skrivam. Lakovima, gelovima, rukavicama i džepovima.

Ja sam Ana i imam psorijazu već 24 godine

Da, na spomen psorijaze mnogi prvo pomisle na laktove i koljena prekrivene crvenom zadebljanom kožom i bijelim ljuskama. Nisu u krivu, no psorijaza ima više tipova i ne zahvaća uvijek spomenute laktove/koljena. Recimo, u mom slučaju nema je ni na jednom laktu ili koljenu, ali ima na svim noktima, vlasištu, licu, leđima… nekad bukne i na drugim mjestima, srećom ne prejako i povuče se ako pazim. Iako su je oba roditelja imali, nisam rođena s njom, već sam je dobila nekoliko tjedana nakon što je moja majka otišla iz obiteljskog doma.

Imala sam 11 i umjesto da sam plakala neutješno kako sam trebala i morala, nisam pustila ni suzu, prionula sam obavezama i za manje od mjesec dana imala sam herpes na vratu i psorijazu na vlasištu. Sjećam se bolova, svraba i srama. I tatinog lica kad sam mu pokazala da mi nešto raste u kosi. On nije odmah posumnjao na psorijazu iako ju je i sam imao jer mu je bilo nezamislivo da dijete od 11 godina može tako nešto dobiti. Ali eto, jesam i od tada nisam provela dan bez ljuske, osjećaja nelagode i srama zbog toga. Da, navikne se čovjek i na gore stvari, ali dala bih sve na svijetu da je nemam i da mi konstantno ne radi muku, neugodnosti i trošak.

Kad sam bila dijete obožavala sam da mi se ide prstima kroz kosu, znala sam i po sat vremena ležati da mi netko „mazi kosu“, to mi je opuštalo živčani sustav, a znali su me tako i uspavljivati. Bio je to jedan rijetko lijep osjećaj koji više od 20 godina, od srama, nisam doživjela. Ne dam da me se dira po kosi, kad mi netko prstima prođe skamenim se jer me strah da će ju osjetiti iako s godinama znam da neće, ali ja osjetim kad prijeđe preko ljuske i ne želim to, radije si oduzmem gušt maženja kose nego da umirem od straha da će je, psorijazu, netko primijetiti. Frizere sam svela na minimum i puko održavanje upravo iz tog razloga jer nisam htjela taj razgovor i napomenu koju moram svaki put reći kako bi mi barem malo bilo ugodnije. Šamponi u frizerskim salonima, drugi preparati, boje… Ništa ja to ne dam na svoju glavu od straha da će stanje postati gore već se držim manjeg zla i kupujem jedno te isti šampon više od desetljeća.

Nema lijeka

A nokti… Tu je situacija još gora iako ih mogu sakriti lakovima i gelovima. Naime, nokti osim što su ružni i baš jako utječu na samopouzdanje jer želiš imati lijepe i njegovane nokte i ruke, oni bole do te mjere da bih ponekad vrištala od bolova. Da, imam snage u rukama za podići i najtežu girju, vreću zemlje ili pijeska, ne trepnem kad je tako nešto u pitanju, ali kad treba skinuti foliju s paste za zube ili paštete, dođe mi da se rasplačem. Ti neki glupi manji zahvati koji iziskuju pokret iz vrha prsta/nokta bole neviđeno. Ponekad je i tipkanje po tipkovnici tolik problem da sam ne jednom znala stati, odmoriti, umakati prste i nokte u neke otopine kamilice, stavljati hladne obloge… i iako pišem sa svih deset prstiju, najčešće koristim samo one koji su u tom trenutku najmanje bolni i gdje su nokti najmanje pogođeni psorijatičnim promjenama. Nažalost, kad i pokušam iskulirati situaciju i skinem sve lakove ne bih li im dala mira, sunca i zraka, nailazim na poglede i komentare jer takvi nokti zbilja ne izgledaju lijepo i nevještom oku prva asocijacija budu gljivice.

Sjećam se kad sam prije 15-ak i više godina otišla našem najboljem dermatologu na Šalati, koji je između ostalog bio i stručnjak za gljivice, stavila dlanove na stol pod lampu i raširila sve prste, a on je, nakon jedno pola minute podigao pogled i razočarano uzdahnuo: „Nisu gljivice.“ Znala sam da je to loše jer njih mogu riješiti, ovo ne. Do dana današnjeg, i više od dva desetljeća kasnije, za psorijatične nokte lijeka nema. Možeš im na neko vrijeme popraviti stanje jako striktnom prehranom s puno odricanja, spavanja, minimalno stresa i šokova. Puno sunca, mora, ljubavi i možda na par tjedana dođu do faze lijepog i bezbolnog. Možda.

A ja baš jako želim imati nokte koje samo presvučem prozirnim lakom i gledam. Kojima se divim i koji ne bole. Nokte koji ne podsjećaju na sve što se krivo dogodilo i što krivo radim. I iako ponekad ta psorijaza, na noktima i drugdje, bude super indikator i alarm da nešto moram promijeniti, od hrane do posla i navika, najčešće je ona nešto čega se beskrajno sramim, većinom skrivam i ne želim imati.

Zahvaljujući redovitim odlascima na tjelesno orijentiranu psihoterapiju prisjećam se nekih stvari iz prošlosti koje sam zbog trauma zaboravila. Nisu sve loše, dapače. Sve donedavno nisam se sjećala tog maženja kose jer je toliko prošlo i više od dvije trećine života živim bez toga zbog svojih strahova. Isto tako sam se i prisjetila gotovo svakog trenutka kad nisam plakala, a trebala sam. Najviše tad kad je majka otišla jer možda sad ne bih imala psorijazu i još neke druge repove iz prošlosti. Učim pustiti te emocije čak i retrogradno sve kako bih očistila organizam i dušu i možda, samo možda jednom imala te nokte za kojima žudim, a tekstove pisala bez bolova.

Do idućeg puta, dajte svojim emocijama da idu van kroz glasnice i suzne kanale, ne gušite ih kožom, noktima i drugim organima jer vrisak, smijeh i plač su uvijek bolja opcija od kortikosteroida, tableta i injekcija.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.