Čemu ta pomama za lijepljenjem etiketa i dijagnoza kako bi se opravdala neuspješna karijera ili odnos

Negdje u ovo doba prošlo ljeto ispunila sam upitnik na internetu koji je pokazao, gle čuda, da sam autistična. Kažem „gle čuda“ jer je isti upitnik onda na moj nagovor, ispunilo više mojih ljudi i svi su redom ispali autistični. Naime, nedugo prije gledala sam javni istup poznanice koja je zavrtjela internetom priču o nedijagnosticiranom autizmu većinom kod zrelih žena (ima i muškaraca) i ispričala mi kako je do toga došla pa i poslala sam upitnik. Zanimalo me, rekoh, ne može škoditi. Nije bilo ni najmanje ugodno kad ispadne brojka veća i od nje koja je prigrlila tu dijagnozu i potvrdila je i kod stručnjaka.

Glavni problem

Nisam znala što da radim pa rekoh frendici, inače pedagoginji po struci, da proba riješiti i ona jer za nju znam da je relativno čudna kao i ja, ali i puno stručnija u tom području od mene. Naravno, autistična je, prema upitniku, bila i ona i još nemali broj ljudi koje poznajem. Kako je rastao broj ljudi koji su, oko mene kvazi autistični, tako je padao moj strah od te dijagnoze i još i više bljedilo je vjerovanje u te rezultate pa tako i želja da idem dalje ispitati isto, a možda i potvrditi. Uočila sam, u tim danima, da mahom svi koji su ispunili upitnik (navodno relevantan za neke centre i psihologe, ponavljam, navodno) imaju karijere koje su ili umjetničke ili sportske ili jednostavno vole disciplinu, red i rad. Svi bismo se mogli svrstati u robove navika kojima nešto smeta, bilo da se radi o boji, mirisu, gužvi ili buci, na nešto smo osjetljivi, ali ne jer smo autistični nego jer smo ljudi kojima ipak nije uvijek sve po volji i volimo svoje rasporede i živote. Na takve je očito upitnik vrlo osjetljiv i čim ti nisi jedna od onih osoba kojoj ama baš sve paše i nema neku zacrtanu rutinu ti si autistična osoba. Kako to biva, kad jednom nešto guglaš ili izgovoriš glasno pored mobitela odjednom su ti društvene mreže i oglasi preplavljeni sadržajem koji se povezuje time. Svi su odjednom neurodivergentni i/ili autistični i ne okrivljuju za svoje neuspjehe i nemogućnosti same sebe i svoj rad/trud nego svoj ajmoreć drugačiji mozak. Daleko od toga da neki zbilja to i jesu, možda i nemali broj, no za zapitati se je zašto i čemu uopće ta pomama za lijepljenjem etiketa i dijagnoza kako bi se opravdala neka neuspješna karijera ili odnos. Sve i da zbilja jesam autistična ne vidim kako bi to meni sad odjednom promijenilo život na bolje i što bih time dobila osim pripadnosti nekoj, izgleda rastućoj zajednici. I tu, čini mi se, dolazimo do glavnog problema, a to je da su ljudi danas izgubljeni u virtualnom pa tako i u realnom i traže neku pripadnost, neku svoju skupinu i ekipu, neko svoje pleme. Nije to ništa novo, od davnina smo skloni grupiranjima, razlika je samo što je sad tih grupa puno puno više i puno su različitije osnove po kojima se neka grupa stvori i formira.

Usamljeni smo

Prošli su mjeseci od tog mog istraživanja jesam li autistična ili ne kad sam, slučajno na poslu upoznala predivnu gospođu i znanstvenicu koja više od tri desetljeća istražuje i blisko radi s djecom i mladima na spektru autizma. Pitala sam ju, kao osobu koja je završila baš Edukacijsko rehabilitacijski fakultet (sve razine moguće) i (su)kreirala svega i svačega što se danas koristi u dijagnostici autizma što misli o toj „modi“ neurodivergentnosti i samoprozvanim autističnim odraslim osobama. U najkraćim crtama, potvrdila je moje sumnje rekavši da su svi ti upitnici loši, preosjetljivi na najmanje probleme koje osoba može imati s mirisom, zvukom i/ili bukom, i da ništa u konačnici ne znače. Potvrdila je i moj strah da čitav val so-called autista ili neurodivergentnih mozgova umanjuje ili čak i poništava trud i svakodnevnu borbu roditelja djece na spektru autizma i da to prema njima i njihovoj djeci ni najmanje nije u redu. Slaže se da sigurno u svijetu, pa i kod nas, ima mnogo onih koji su nedijagnosticirani no ne vidi, a ne vidim ni ja, svrhu da netko s 30 ili više godina nakon završenih škola i fakulteta sebi lijepi tu etiketu kad je najteži dio života provela samostalno i s manje-više nimalo poteškoća putem.

Vjerujem, a to mogu potvrditi i sama, da smo kao pojedinci unazad ne znam točno koliko sve usamljeniji i otuđeniji i da nam (pa i meni) ponekad nedostaje pripadati nekome i nečemu. No, lijepiti si, i to samostalno ili uz pomoć nekih stručnjaka koji to zapravo nisu, dijagnoze koje su dosta ozbiljne nije nimalo bezazleno ni za koga. Ima drugih načina da se osjeti pripadnost i da se osjećamo više viđenima, prihvaćenima i u konačnici, više voljenima.

Zbilja ne znam imam li ili ne autizam, no znam da neću kopati po tome ne iz straha nego ne vidim svrhu, ako gotovo sve mogu sama, na neki svoj način, a ono što ne mogu ili pitam pomoć ili jednostavno odustanem jer nigdje na svijetu ne piše da moram znati i biti uspješna u baš svemu čega se dotaknem. Nekad jednostavno treba prihvatiti da neke stvari nisu za nas i da nam neke stvari ne idu, a ne tražiti dijagnozu koja bi manjak talenta ili truda potvrdila.

Do idućeg puta, samo budite svoji takvi kakvi jeste. Što treba popraviti budete, što ne jednostavno je dio vas i to je savršeno u redu.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.