Napokon je došlo i njeno vrijeme...
 Getty Images/iStockphoto
Pepeljuge su oko nas

Baš kad je izgubila svaku nadu, Romini se dogodio preokret i ljubav života

Usprkos roditeljstvu ni majka ni otac nisu odustajali od svoje pokondirenosti. Najmanje su vremena imali za djecu, što bi pokušali prikriti darovima, odnosno ispunjavanjem želja, kojih je više imao brat

Romina je rođena daleko od svoje domovine. Njezini roditelji u potrazi za boljim životom vrlo su brzo nakon sklopljenog braka sjeli u prepune vagone vlaka, krenuli s perona broj pet prema njemačkoj granici. Nije ih zanimao velegrad, jer iz velegrada nisu ni došli. Došli su iz malog sela Sisačko-moslavačke županije. Ovo je samo privremeno, tješili su se. Što znači par godina prema čitavom životu, podsjećali bi jedno drugo kada bi čuli njima nepoznat jezik.

Planovi i poslovi

No, vrijeme pregazi čovjeka i njegove planove. Poslove nisu birali, a smještaj u malom iznajmljenom prostoru prihvatili su kao dar. Živjeli su po protokolu, pokušavajući se što brže uklopiti među ljude drugačijeg mentaliteta. Sve ono što su planirali malo pomalo odnijela je voda. Majka se zaposlila u lokalnom Domu zdravlja, a otac u pogrebnoj firmi. Bili su sretni da oboje rade na toplom, da su ishodili radne dozvole i sve ostalo što uz to ide.

Zabavljali su se na račun poslovnih zadataka koje su obavljali. Ona je primala ljude, a on ih ispraćao. Nažalost, to nije bila jedina njihova zabava. Umjesto štednje oni su trošili, jer se nisu željeli osjećati strancima među strancima. Majka je najveću pažnju pridavala uljepšavanju sebe, liječeći time svoje komplekse. Čim je savladala jezik sve više je glumila njemačku gospođu. A otac je najprije savladao glagol trinken, ali ne vode nego svega što mu je došlo pod ruku. Pokondireni, planove su ostavili iza sebe.

Jedino su Romina i Stefan planski začeti. Kako nisu željeli imati djecu jedno drugom od uha do uha, razliku od četiri godine smatrali su prikladnom. Romina je već prilikom odrastanja primijetila veću privrženost roditelja prema muškom djetetu. To je nije nimalo smetalo, jer je jako voljela brata. Bila je vrlo požrtvovana djevojčica i nadasve poslušna. Brat je bio mali vragolan koji bi uvijek radio nepodopštine za koje je okrivio sestru. Ljubav Romine opravdavala bi svaljivanje krivnje na nju, čak ju je i lažno priznavala. Usprkos roditeljstvu ni majka ni otac nisu odustajali od svoje pokondirenosti, već je povećavali. Najmanje su vremena imali za djecu, što bi pokušali prikriti darovima, odnosno ispunjavanjem želja, kojih je više imao brat.

'Deportacija' baki

Što se stvarno dogodilo u glavi roditelja kada je Romina napunila dvanaest godina, nikada nije saznala. 'Deportirali' su ih kod majčine bake Anke, žene koju su od svog rođenja viđali na blagdane i za vrijeme godišnjeg odmora. Na pitanje 'zašto se mi mama moramo vratiti', dobili su odgovor van svake pameti: 'Potrebni ste baki'. No taj odgovor nije bio van svake pameti što je Romina kasnije shvatila, nego odgovor pomno isplaniran. I tako su se jednog dana dvoje još uvijek nejake djece, u vrlo osjetljivoj dobi probudili u bakinoj kući, za njih strankinje, čiji zagrljaj nisu dobro poznavali. Promjena škole i tako nagla promjena okoline pomalo je uvukla strah u njihove kosti. A kada su se još suočili s bakinom strogoćom, posebno Romina, koja je postala Pepeljuga u kući, posljedice su se mogle predvidjeti.

Kad bi se god požalila majci ili ocu u telefonskom razgovoru, brzo bi je skinuli s linije. Romina se sve više okretala bratu čuvajući ga kao kap vode na dlanu. Obećala mu je kad ona završi srednju školu i zaposli se, da će zajedno otići iz kuće bake vještice. Sunce je sjalo, lišće je padalo, snježne pahulje letjele zrakom, krošnje procvale, a oni iz godine u godinu trpjeli sve više.

Dvije godine prije Rominine punoljetnosti, baka se razboljela. Romina je preuzela gotovo sve obveze u kući, dvorištu, polju, a nametnuta joj je i briga o baki. Odrasla je preko noći. U školovanju i obavljanju svih ostalih dužnosti krhku djevojku vodio je prkos. Pripisala je to ličkim genima po ocu, iako je izgledom sve više podsjećala na majku. Roditelji su i dalje dolazili blagdanima i na godišnji odmor, ali su se pravili da ne vide mučeništvo svoje djece. Uz oba roditelja i baku djeca su se osjećala kao siročad. Darovi i mjesečno slanje određene novčane svote nisu mogli zamaskirati nedostatak ljubavi.

Novi pakao

Dva mjeseca prije dvadesetog rođendana Romine, baka je umrla. Roditelji su iza sahrane s djecom sjeli za stol pokušavajući ih nagovoriti na ostanak u kući. Smislili su izvrstan plan. Oni će do mirovine raditi u inozemstvu, Romini uredno slati novčana sredstva kao da je zaposlena kod njih, svotu više nego dovoljnu da se brat nastavi školovati, a ona bude njegova odgajateljica, upraviteljica i kućedomaćica. Uvjerili su ih da im nikada ništa neće nedostajati, nahranili im glave kako je to najbolji izbor za njih. Naravno da su tu najviše računali na Rominu. Iako je imala nepunih dvadeset godina bila je umorna od života, pa je pristala. Za njih je sve bilo riješeno njezinim pristankom, ali za Rominu počeo je novi pakao.

Sama u kući

Od dana kada su ostali sami ponašanje brata drastično se promijenilo. Postao je drzak i bezobrazan, nazivajući je vrlo pogrdnim imenima. Ušao je u loše društvo i postajao sve agresivniji. Romina je primijetila da se i drogira. Nazvala je roditelje i objasnila im u kakvom je stanju njihov sin. No oni su umjesto dolaska mirno rekli kako je to prolazna faza, a novčana sredstva podebljali. Romina je bila najsretnija na dan bratove mature. Odbio je studirati, pa mu je predložila zaposlenje. Ali brat se počeo baviti sumnjivim poslovima. Kada je otac umro od posljedica ciroze jetre, majka je bratu u inozemstvu predložila novi početak. Zapravo bijeg od mogućeg zatvora, ako ne prekine sa sumnjivim poslovima. Njega je spasila, a Rominu ostavila samu u kući.

Zaledila ih u srcu

I baš kad je izgubila svaku nadu za život, jer joj se približila četrdeseta, dobila je poziv od žene kojoj je dugo godina povjeravala svoje probleme. Preselila je u njezinu kuću, upoznala ljubav svog života, prvi put se srcem nasmijala. A one koji su nju zaboravili zaledila je u srcu. Hoće li ga ikad više odlediti? O tome ne razmišlja. Sada napokon razmišlja o sebi.

MISAO TJEDNA

Iako dan ne počinje uvijek suncem, nikada ne znamo hoće li suncem završiti.

Linker
19. studeni 2024 05:41