Kao da je bilo jučer. Pamtim sivo plave oči moje bake Marte, kod koje sam nakon dolaska u Zagreb provodila blagdane i odmor od škole. Posebno sam se radovala onim ljetnim mjesecima, dok su druga djeca plivala, ronila ili izvodila akrobacije na vodi, mene bi moji roditelji poslali u planinske dijelove lijepe naše. S obzirom da sam do četvrte godine života odrasla u planinskom Oxfordu družeći se s ovcama i kozama, taj sam pejzaž inače obožavala. A tamo mi je ostala i moja dječja prijateljica Marica koja je odrastanjem sve više nalikovala na Heidi, doduše ne Klum, iako su imale pomalo sličnosti, počevši od plave kose, dugih nogu…
Zgoda s balonom
Dok su majka i otac vodili imanje, uvijek se rado sjetim jedne zgode koja se nepresušno prepričavala. U naše planinsko selo doletio je prekrasan balon ukrašen poput Fabergeovog jajeta, ali bez dragulja, jer da je bilo dragulja na njemu majka bi vjerojatno ubila Boga u meni zbog nezgode koja je zadesila balon. Kako sam inače bila neobično dijete, srećom ne rođeno iz epruvete, pa su neobičnost mog ponašanja pripisali nekom daljnjem rođaku Vladi, koji je kasnije i završio u hrvatskoj vladi. Znakovito. Tako je i znakovitost tog balona bila u njegovom pojavljivanju niotkuda. A zgoda s balonskim jajetom završila je na kljunu kokoši koja se nepozvana uključila u igru Marice i mene. Kako je majka stanovnicima planine podvalila lovačku priču, naravno da sam ja pobrala batine po guzi i to šibom od vrbe. Na pitanje, zašto me tučeš šibom, rekla bi, kako je upravo šiba izašla iz raja. Dobro da su ukinuli tu odgojnu mjeru, jer takav pakleni raj nikog ne nauči pameti.
Bila je i ostala moj uzor
Ali zato je tu bila baka Marta. Udaljena četiri sata hoda od mjesta mog rođenja, pješačila bi satima, odmorila se, prespavala jednu noć, te sljedećeg jutra odvela u svoje selo. Ta je baka zauvijek ostala moj uzor, jer se nije bojala ni vukova ni medvjeda. Uvijek bi govorila kako je lakše izaći na kraj s divljim zvjerima, nego s pitomim ljudima. Bavila se ljekovitim biljem i svakojakim narodnim izumima. Bila je ekspert na tom području, a odakle joj to znanje od svih je skrivala.
Mene je spasila od ćelavosti nekim neobičnim smrdljivim pripravkom kojim mi je mjesec dana svake noći mazala čitavu glavu, nakon čega bi je umotala u pamučnu krpu. Naime, ospice nisu prošle uobičajeno, nego me odvele do bolničkog liječenja. Udarile su mi na vid i na kosu. Vid je bio spašen, ali kosu su mi skinuli poput skalpa i priopćili roditeljima kako mi nažalost nikad više neće narasti kosa. No baka Marta je uzela stvar u svoje ruke i riješila moje roditelje i mene buduće sramote. Nakon njezinog pripravka kosa ne samo da je rasla, nego je bila toliko gusta da se češalj lomio na njoj.
Baka je bila kao planinska puma, usamljena igračica. Fijukala je poput vjetra, neustrašivo pomažući ljudima, ne samo iz obližnjih sela nego i iz udaljenih gradova. Svi smo je žicali da nam prenese to znanje. Uzalud. Pogledala bi nas onako iskosa tim svojim očima neodređene boje i rekla kako to nije moguće.
Čudni pripravci
Kroz godine selo je sve više djelovalo opustjelo, pa je i baka odlučila dići sidro. Preselila se u mali gradić, ali opet blizu šume. Nastavila je s radom, kao da ju nešto tjera na to. I dalje sam odlazila kod nje, sve znatiželjnija da otkrijem njezinu tajnu. Bila sam joj miljenica, zbog čega sam računala kako će je barem meni ostaviti u nasljedstvo. Tako dobro poznavanje ljekovitog bilja bez uvida u knjige ili preneseno generacijama nitko nema. A što je bilo još neobičnije, baka se biljem i čudno spravljenim pripravcima počela baviti nakon tri dana nestanka. Nitko je nije pronašao, ni seljani ni policija. Pretpostavka da je stradala pokazala se netočnom. Vratila se nekako drugačija, a na pitanja gdje je bila i što se dogodilo rekla je, zaboravila sam. Znajući kako namjerno prešućuje odgovor, obitelj je odustala na inzistiranju. Njezina želja da tajnu zadrži za sebe, za njih je bila zapovijed.
Tek kada se počela baviti nekom čudnom 'medicinom', pomislili bi da je ipak malo prolupala, dok nisu stigli izliječeni svjedoci. Baka se samo zagonetno osmjehnula. I nakon preseljenja u mali gradić, iako je njezino selo bilo potpuno napušteno i obraslo poput prašume, baka bi s vremena na vrijeme odlazila u njega, spavajući u toj ruševnoj kući po par dana, vraćajući se kao da je popila neki eliksir mladosti. Što je tamo radila i kako se probila kroz malu 'prašumu', opet je bila tabu tema.
U 61. godini dobila je kancerogenu tvorbu na vratu. Nalazi su bili vrlo loše prognoze. Baka je ostala vrlo pribrana, a mi smo svi čekali njezine poteze. Odbila je operaciju. Opet je otišla na svoju planinu. Vratila se s nekim kapima, koje je svakog jutra točno u određeno vrijeme nanosila po sedam kapi na tvorbu. Tvorba se osušila. Ostao je samo ožiljak. Nalazi su pokazali izlječenje. Na upite liječnika, što ste radili gospođo, odgovorila je ništa. Naravno da joj nisu vjerovali, s punim pravom, misleći da je izabrala liječiti se u nekoj drugoj bolnici, u nekom drugom gradu. Jer, ništa ne prolazi samo od sebe.
Jesam li previše logična?
U čemu je zapravo bila bakina tajna, ispričala mi je nakon obećanja, da je neću smatrati ludom. Obećala sam, ali kad sam čula njezinu priču, pomalo sam se pokolebala i moram priznati ipak posumnjala u njezin zdrav razum. Jesam li previše logična ili od onih, dok se to meni ne dogodi nepovjerenje je legitimno. Ali, njezine rezultate nisam mogla negirati niti poništiti, pa se ovim putem ispričavam odavno preminuloj baki planinskih vrhova.
Baku Martu u ranu zoru, dok je odlazila u šumu po drva obasjala je neka izrazito jaka bijela svjetlost. Dolazila je kako mi je opisala s čudne naprave koja je lebdjela u zraku. Pala je, ostala bez svijesti, koliko dugo nije znala. Kad se osvijestila, kao da je netko upravljao njezinim znanjem. Baki nisam rekla da je to možda bio NLO, posjetitelji s dobrom namjerom. Imala sam sreće dijete moje, bilo je njezino objašnjenje.
MISAO TJEDNA
Oni koji ništa ne očekuju dobiju najviše.